Za vrijeme mog školovanja, u nižim razredima osnovne škole, promijenila sam troje učitelja. U istom vremenu, svatko od njih troje imao je različite nastavne, odgojne i pedagoške metode. Trudimo se pamtiti samo lijepe trenutke iz školskih dana, ipak, oni ružni ostaju urezani u pamćenje zauvijek. Pamtim brutalne ispade, packe po vrškovima prstiju, udarce u glavu, uvrede, strah koji je, zasigurno, na nekim učenicima ostavio trajne posljedice. 

Moram priznati da sam bila pošteđena udaraca i pogrdnih naziva, bila sam odličan đak, ali i posrednik za sve grafičke usluge. Bila sam dežurni “kruhonosac” sve dok me kod dostave pas nije ugrizao za gležanj. Sjećam se scene gdje je jedna odlična učenica morala povući pravac s trokutom na ploči. Kad je maknula trokut, ostala je crta s bezbroj valova. Ruka joj se tresla od straha. 

Danas takve metode nikom ne bi pale na pamet. Za puno manje ispade dižu se sve nadležne službe, na čelu sa roditeljima. U ono vrijeme nitko nije reagirao. Bilo je normalno. I mi smo mislili da je normalno. A nije bilo. Nije normalno ni ovo danas. Nastavno osoblje je degradirano i nema autoritet ni blizu kao nekad. Čast pojedincima koji su ga stekli svojim radom i objektivnošću, a ne utjerivanjem straha u kosti. Gotovo u isto vrijeme, troje učitelja sa različitim pristupima učenicima. Znači, nije do sustava. Do čovjeka je.