U nedjelju 11. listopada, “Anđele” su posjetile Karlovac, Vivodinu i Ozalj. Uvijek sam, prolazeći autocestom pokraj Karlovca, razmišljala, što se ima vidjeti u tom gradu? S lijeve strane, moj je pogled uvijek plijenio Stari grad, kojemu nisam znala niti ime, a svaki puta sam poželjela vidjeti ga izbliza. Bio je to, doznala sam nedugo, Stari grad Dubovac.

Iz Mraclina smo krenule autobusom rano. Iako je više od pola prijavljenih članica odustalo od putovanja, dvadeset i troje nas je ipak ostalo. Čak ni vremenska prognoza nam nije bila sklona, no nismo htjele odustati. U Karlovac smo stigle oko 9 sati, gdje nas je dočekala naša vodička Ivančica Šebalj, koja nas je vodila dalje u razgledavanje. Kiša je nemilice padala, pa smo prvo Karlovac obišle u panoramskom razgledavanju iz autobusa. Naša je šetnja trajala 3 sata, pa smo imale sreću da je i kiša stala. Gospođa Ivančica, ispričala nam je predivnu priču o gradu u kojem, kako sam mislila, „nema se što za vidjeti“. Nakon razgledavanja Karlovca, krenule smo put Starog grada Dubovca. Napokon mi se želja ispunila.

Iz Dubovca, pozdravivši se s našom Ivančicom,  kojoj se ovom prigodom zahvaljujemo na lijepoj prezentaciji Grada, krenule smo put Vivodine na ručak, gdje nas je dočekala ljubazna domaćica, gospođa Marica Frlan sa svojim osobljem. Kiša je ponovno počela nemilosrdno padati, a mi smo nakon obilnog ručka, trebale krenuti u Vinariju obitelji Vrbanek. Kako naš autobus nije mogao zbog veličine do njih, trebale smo krenuti pješke, laganog hoda oko kilometar i pol, uskom cestom, na kojoj se jedva mogu mimoići i osobna vozila. Naši ljubazni domaćini, Melita i Zdenko Vrbanek, došli su po nas automobilima, te nas u nekoliko tura prevezli do svoje Vinarije. U lijepo uređenom podrumu, degustirali smo njihova vina, uz finu pogaču koju nam je priredila naša domaćica Melita. Gospođa Vrbanek je bila najuzornija seoska žena Hrvatske za 2018. godinu. Ovom prigodom zahvaljujemo se njoj i njezinoj obitelji, na lijepoj prezentaciji i gostoprimstvu.

Naša zadnja destinacija bio je Stari grad Ozalj, do kojeg smo stigle već u sumrak. Zbog kiše, nismo ga mogle doživjeti u potpunosti, no uspjele smo vidjeti stalni postav muzeja. Također, zbog lošeg vremena, nismo mogle posjetiti niti prvu hidrocentralu u Evropi, „Munjaru“, pokraj koje smo samo prošle autobusom. Možda je to znak da se u Ozalj još koji puta vratimo.

Iako kišni i tmuran dan, nimalo nije umanjio doživljaj našeg putovanja. I ovaj smo puta nešto naučile o još jednom dijelu Lijepe nam naše, dijelu za kojeg sam mislila kako se ovdje i „nema baš što za vidjeti“. I te kako ima, i toplo preporučam, spustite se s auto ceste u Karlovac, grad na četiri rijeke. Predivan je! A,  ako želite uživati u prelijepoj prirodi Ozaljskog kraja, slobodno otiđite. Raj je to za oči i dušu.