Naša su sjećanja nešto na što ne utječemo svojom voljom. Ne postoji “save” na koji možemo svjesno utjecati. Svatko od nas ima neke trenutke, koji izrone ničim izazvani, po kojima pamtimo neka mjesta, ljude ili događaje. Meni su danas izronile mraclinske ograde. One drvene. Te su ograde imale svoje ukrase. Ne lavlje glave. Ne elektromotore. Oni su došli kasnije. Te su ograde bile “nakinđane” vedricama i bokotima. Ograda je bila sušilica za mliječni pribor. 

Mraclin je imao mljekaru u koju se svako jutro i svaku večer nosilo mlijeko. U bokotima. A da bi mlijeko došlo u bokote, krave je trebalo podojiti. Za to su služile uvježbane ženske ruke i vedrica. Nakon isporuke mlijeka, žene su to sve oprale i nataknule na ogradu na sušenje. To je bilo dio svakodnevice i dio eksterijera gotovo svakog mraclinskog dvorišta. 

Pamtim miris mljekare. Kiselkast i vlažan pod klizav, od mliječnih masti koje se hladnom vodom nisu dale isprati. Pamtim i velike kante u koje se sve to mlijeko ulijevalo i velike plahte papira u kojem je vođena evidencija mljekarica i predanog mlijeka. Te radnje, koje su bile dio rutine mraclinskih domaćinstava, osiguravale su redovni dotok novca svaki mjesec. 

Reći da je tada teklo med i mlijeko bilo bi previše. Ali da je teklo domaće mlijeko, gusto, toplo i pjenušavo nakon podoja – je.