Tjedan je uoči blagdana Svih svetih kad se sjećamo svih svetaca koje je crkva kanonizirala, kao i onih koje još nije. Dušni dan slavimo 2. studenoga kad se sjećamo svih svojih pokojnika: roditelja, rodbine i prijatelja. Kod nas je tradicionalno da odlazak na groblje obavimo na blagdan Svih svetih. 

Tih se dana sjećam iz svog ranog djetinjstva. Nadgrobne aranžmane i vijence radili smo kod kuće. U našem vrtu bilo je više vrsta i boja “sesvetskih roža”, kak smo mi govorili. Mama je desetak dana prije blagdana Svih svetih pobrala rože, stavila ih u vodu u toplu prostoriju da se na vrijeme otvore pupovi. U ono vrijeme mjesec studeni bio je jako hladan. Svaki dan sam pomno pratila otvaranje pupova i jedva čekala da baka krene raditi vijence. Vijenci su se radili na način da se od vrbovih grana napravio obruč i vezao se cvijet do cvijeta. Neki su kupovali plastične vijence koji su grob krasili cijele godine. 

Dan prije Svih Svetih uređivali smo grobove, nosili cvijeće i vijence. Na sam blagdan palili smo svijeće, molili na grobovima naših pokojnika i išli na svetu misu. Osobito su mi ostali u sjećanju grobovi u kojima su sahranjena djeca koja su umrla kao novorođenčad, od raznih zaraznih bolesti za koje u ono vrijeme nije bilo lijeka. Među njima su bila pokopana i dva tatina brata. Kako sam i ja bila dijete nije mi bilo jasno: “Zašto su oni morali umrijeti tako maleni?” Mama mi je tumačila da su oni naši anđeli čuvari koji nas čuvaju i da su uvijek s nama. Ti grobovi bili su ukrašeni bijelim cvjetovima u obliku križa. Uvijek sam sa suzama u očima gledala na te malene humke jer mi nisu bile jasne mamine riječi. U svojim dječjim razmišljanjima htjela sam da na tim grobovima bude upaljeno što više svijeća kako bi plamen ugrijao njihova malena tjelešca.  

Na groblju smo ostali do sumraka. Navečer je bilo okupljanje kod crkve. Palila se vatra i molilo se u crkvi za pokojne duše u Čistilištu. Vjernici su se izmjenjivali i crkva je bila stalno puna, bez obzira što smo tada bili duboko u komunizmu; crkvena zvona zvonila su dugo u noć. 

Danas smo “slobodni” u svakom pogledu. Crkve su poluprazne, ponegdje čak prenamijenjene u muzeje ili hotele. Otuđili smo se od Boga, pobrkali smo prioritete, težimo k ovozemaljskom, ne misleći pri tome da je sve i dalje u Božjim rukama.