Prijava

Vaša prijava

Znaju li žitelji Galekovićeve ulice nešto o osobi čije si ime ispisuju kao adresu?

[]

Barica Čatalinac i Marijan Galeković

Jedini Mraclinac po kome je tijekom dosadašnje povijesti svijeta prozvana neka ulica je Ladislav, Lacko,  Galeković, r. 1908., preminuo 1942. ili 1943. g. To je tako, bez obzira na činjenicu da je bilo Mraclinaca koji su također – možda i više – zasluživali da se po njima imenuju ulice.

Do početka pedesetih godina prošloga stoljeća u Mraclinu su kuće imale samo brojeve, a ulice nisu imale svoje nazive. Tada je jedna od ulica nazvana po Ladislavu Galekoviću.

Od ne tako malog broja današnjih stanovnika te ulice mogli bismo očekivati da nešto i znaju o osobi čije su ime do sada značajan broj puta upisivali u svoje osobne podatke o adresi prebivališta. No, nekako se čini da i oni koji nešto znaju o tom Galekoviću znaju samo da je otišao u partizane i da je tamo poginuo. Do sada, u samostalnoj Hrvatskoj i prije, tijekom Jugoslavije, objavljen je značajan broj i knjiga i članaka u časopisima koji tematiziraju život u Mraclinu i živote Mraclinaca. No, u njima se nigdje ne spominje Ladislav Galeković. U svim tim izdanjima nije objavljena ni jedna fotografija na kojoj bi bio i Ladislav.

Evo što nam je donijela potraga za biografijom osobe po kojoj je imenovana ulica u Mraclinu: Kao živući izvor saznanja i sjećanja poslužila nam je Slavica Kos, dj. Štuban, r. 1941. g., Ladislavova nećakinja, kćerka Ladislavove mlađe sestre Drage. Inače Ladislav je bio jedini Imbrin sin, s jednom starijom i jednom mlađom sestrom.  Slavica nam je prenijela što je „čula od svojih“: da se Ladislav nije slagao s ocem Imbrom.  Otac je smatrao da sin treba slijediti njegove životne vrijednosti. Nikako nije mogao prihvatiti da su njegovom jedinom sinu preokupacija komunističke ideje, revolucija i klasna borba. Izbjegavajući sukobe s otcem, a i skrivajući se od progona, jer je u policiji bio evidentiran kao komunist, najradije je boravio na štaglju, gdje bi mu majka kriomice donosila hranu. Otac se nikako nije mirio s time da mu se sin mora skrivati, nije se mirio s time da ga hrani i odijeva, da ga uzdržava, a da istodobno njega otčevo gospodarstvo uopće ne zanima. Otac je također smatrao da bi se Ladislav, kao momak u četvrtom desetljeću života, trebao početi samostalno skrbiti o sebi i o svojoj budućnosti, tražio je da prestane živjeti na račun njega i njegovog seoskog  gospodarstva. Tražio je da se aktivnije i odgovornije uključi u obiteljsko gospodarstvo ili da ga napusti, da krene nekim svojim putem. Nakon jedne od burnih i bučnih svađa s ocem Ladislav mu je rekao da odlazi u partizane. Što je rekao – to je i učinio. Bilo je to tijekom ljeta 1942. g. Otprilike petnaestak ili nešto više godina poslije, jedan od članova obitelji je na skrivenom mjestu na štaglju pronašao Ladislavov pištolj te ga  predao Franji Križaniću, zvanom Mijačko, članu KPJ i tada „istaknutom društveno-političkom radniku“.

U Hrvatskome državnom arhivu pronašli smo rukom pisani dokument u kojemu Sresko načelništvo u Velikoj Gorici, tadašnje Kraljevine Jugoslavije, 4. kolovoza 1938. g.  šalje Upravi policije u Zagrebu, Odseku opšte policije, izvješće za Ladislava Galekovića, iz Mraclina. U izvještaju se navodi: „Po svestrano provedenoj akciji protiv Lacka Galekovića iz Mraclina nije se mogla utvrditi obstojnost anonimne dostave t.j. da bi imenovani propagirao komunističke ideje, jer provjerena lica iz sela Mraclin izjavljuju da je on za tu svrhu preglup. Prilikom iznenadnog pretresa stana nije se moglo nešto sumnjivo pronaći, osim pisama i letaka koji se prilažu, a koje mu je poslao Stančić Đuro, učenik VII razreda gimnazije iz Vukovine, a koji se sada nalazi u Zagrebu.“ Izvješće je zaključeno rečenicom: „Nad Galekovićem se vodi i dalje diskretna paska po povjerenicima i žandarima.“ (Napomena: spomenuti Đuro Stančić je zapravo Juraj Stančić (1915. – 1941. g.), ime kojega je sve do unatrag nekoliko godina bilo u nazivu OŠ u Vukovini.

U prvoj polovini 1940. g. formiraju se prve partijske organizacije SKJ u tadašnjem kotaru Velika Gorica. Među prvim članovima evidentiran je i Ladislav. Mijo Kos Zorko u svojoj knjizi: „Velika Gorica u NOB-u“, objavljenoj 1987. g. (knjiga se može posuditi u velikogoričkoj knjižnici, a objavljena je cijela i na internetu), na str. 57. prenosi popis Ustaškog logora Velika Gorica iz 1942. g., u kojem su popisane  osobe s područja kotara Velika Gorica, koje se ubrajaju u komuniste. Na popisu je iz „Obćine Vukovina“ naveden: Lacko Galeković, iz Mraclina, r. 1908. g., „koji je ostavio oca Imbru i mater Maru“.

U istoj knjizi je na 53. str. navedeno: “Iz sela Mraclin je početkom srpnja 1942. g. otišao u partizane Lacko Galeković-Barberov, u četu ‘Kljuka’, ali je ubrzo obolio od tifusa i umro.“ Ladislav je u trenutku odlaska u partizane bio član Prvog kotarskog komiteta SKH za Kotar Velika Gorica. U knjizi nije navedeno ni gdje je točno preminuo niti gdje je pokopan. Slijedom navedenoga osnovano se može pretpostaviti da je preminuo negdje na Kozari. Naime, ne postoji pisani trag  da je tifus tada bio prisutan igdje drugdje, no, na mnogo mjesta se može pročitati kako je oboljelih od tifusa među partizanima u to vrijeme bilo na Kozari. Da bi on mogao biti među preminulima na Kozari upućuje i činjenica da se on pridružio četi „Kljuka“. Vezano za tu četu navodimo tekst objavljen u sklopu Izložbe u čast 20-godišnjice ustanka, u predvorju zagrebačke Gradske vijećnice, 1961. g.: „U proljeće 1942.g. dolazi na velikogoričko područje partizanska četa ‘Šamarica’ iz Banije i grupa boraca IV. bataljuna I. kordunaškog partizanskog odreda. Od te kordunaške grupe formirana je četa ‘Kljuka’“, kojoj se, kako je navedeno u spomenutoj Zorkovoj knjizi, priključio i Ladislav. Vrlo je izvjesno da je Ladislav zajedno s tom četom otišao i na Kozaru, gdje je u to vrijeme bilo okupljeno više tisuća partizanskih boraca.

Između navoda iz spomenute knjige i onoga što piše na spomen ploči postavljenoj na Društvenom domu u Mraclinu postoje stanovite razlike. Zorko u knjizi navodi da je Ladislav preminuo od tifusa, a na ploči je napisano da je on jedan od onih  koji su „izgubili svoje živote u narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika“, što bi značilo da je poginuo, a ne preminuo. Pored toga, Zorko je u spomenutoj knjizi naveo da je Ladislav preminuo 1942. g., a na ploči je zapisano da je poginuo 1943. g. Neposredno prije odlaska u partizane Ladislav je sudjelovao u napadu na općinsku zgradu u Vukovini, u noći između 22. i 23. lipnja 1942. g., u kojem su ubijeni općinski bilježnik Bolto Matković  i njegov posinak  Božidar Halapira. Oni su u tom trenutku obavljali dežurstvo u općinskoj zgradi. Neposredni ubojice su pristigli partizani iz Banovine i Korduna, a logističku pomoć (hrana, smještaj, skrivanje) pružili su im vukovinski komunisti. Ladislav je u toj akciji bio zadužen za presijecanje telefonskih vodova između Vukovine i Velike Gorice. Prema ocjeni tadašnjih komunista to je bila njihova prva značajna akcija, koja je unijela nesigurnost među stanovnike. U spomenutoj knjizi se navode imena domaćih ljudi koji su pružili logističku potporu izvršiteljima ubojstva, ali ne i imena samih izvršitelja.

U jedno možemo biti sigurni: Ladislav je bio prvi Mraclinac koji se izravno opredijelio za komunističke ideje, što znači da je prihvaćao revolucionarne metode, u kojima je nasilje legitimno sredstvo promjene svijeta i borbe za vlast. Komunist je postao i prije II. svjetskog rata, kada nisu bili brojni oni koji su tim putem krenuli. Početkom II. svjetskog  rata, kao komunist, pristupio je partizanskom revolucionarnom pokretu. Nažalost je u ratu preminuo. Da je preživio pretpostavljamo da bi kapitalizirao svoje pripadanje komunističkom pokretu – na dobro sela iz kojega je ponikao. Da je preživio po njemu sigurno ne bi bila ni imenovana ulica u kojoj danas žive mnogi Mraclinci.


Večer matematike