Zavukla se je tuga u ovo naše selo. Dani obojeni sivilom, dodatno su začinjeni odlascima u vječnost meni dragih ljudi, onih koji su mi bliski, s kojima sam putovala ovim vremenom dobar dio puta. Na tom je putu bila i Vera, čiji se je život jučer ugasio, nakon duge i teške bolesti. Prerano.

Teško mi je prihvatiti činjenicu da nema više Vere, Vere koja je bila spremna pomagati svima. U jednom mojem poprilično teškom razdoblju života, ona je bila tu, uvijek spremna dati najviše što je mogla. I ne samo u materijalnom smislu, već lijepom riječi, podrškom, na samo nama znani način. Nedostajat će mi naša druženja gotovo svake nedjelje poslije podne, naše kave, „pretepanja” o događajima u našem selu, o onima što su prošla i onima koja su pred nama. Jer, nije bilo događanja u kojem nije bilo Vere. Njezin savjet, što i kako nešto napraviti, bio mi je uvijek od velikog značenja.

Gotovo da i nije bilo društva u Mraclinu kojemu Vera nije svojim nesebičnim zalaganjem davala dio sebe, naročito u Udruzi umirovljenika u kojoj je godinama bila članica Upravnog odbora. Uvijek nasmijana, spremna za šalu, vrijedna, velikoga srca. Da, to je bila Vera koju ću pamtiti, koja se nastanila u mojem srcu, koju ću, ne samo ja, nego većina onih koji su je dobro poznavali, nositi u srcu do nekog novog susreta u vječnosti.

Draga moja počivaj u miru, možda u nekoj drugoj i ljepšoj krajnosti, na nekom drugom mjestu u kojem sva bol prestaje. Nama ostaje praznina i nedostajanje, do ponovnog susreta u beskraju.

Neka ti je laka ova naša turopoljska gruda!