Kad bih htjela ispričati po mraclinski kako su se nekad “šopale” guske, onda bi to zvucalo otprilike – “šupale”. A nisu se šupale, nego “šopale”. Nitko ih nije zlostavljao, ako se pod time ne podrazumijeva nemilosrdno guranje hrane u njihova usta. 

Vidim sebe na stubama bakinog čardaka i nju kako sjedi na “gajnku”, na malom stolčiću kojeg je deda napravio još prije Preokreta. U krilu joj guska. Baka je desnom nogom blokirala gusku i time joj onemogućila bijeg ili bilo kakav manevar. Bila je u potpunoj bakinoj vlasti. Lijevom rukom baka je drži za glavu i kljun, u koji desnom rukom gura smjesu kukuruza i masti. Kvrga na guskinom vratu postaje sve veća i veća. Kad se guskin vrat volumenizira, baka rukom gura svu tu hranu prema želucu. Izgledalo je kao da ju miluje, iako baki to nije bilo ni na kraj pameti. Cilj te radnje je da sva ta, silom umetnuta hrana, dođe do guskinog probavnog sustava i lijepo se nataloži tamo gdje treba. 

Cijeli postupak ponavljao se svakodnevno, punih mjesec dana. Guska je naočigled bujala, posve nesvjesna sudbine koja joj se sprema. Svojim malim gušćjim mozgom nije mogla ni pojmiti da ta gozba nije za njezino dobro – sama očito nije bila “požderuh” pa je trebala pripomoć. Samom čini smaknuća nisam prisustvovala, ali jesam “čejanju” perja kao o jednom od nusproizvoda, sad već pojedene guske. Ali, to je tema za neku drugu priču. Najljepši dio priče o guski je miris i okus kojima je obdarila okusne pupoljke svih koji su imali priliku uživati u toj raskoši. Ipak je, na kraju priče, smisao njezinog postojanja trenutak kad se iz rola izvuče protvan, a svima krenu zazubice. 

Ali to su, u ono vrijeme, ipak bili “retki petki”.