U ovo vrijeme, kada baš i nema nekih značajnijih aktivnosti, u ruke sam uzela albume sa slikama koji čuvaju zabilježene trenutke nekih, već davno prošlih, drugačijih vremena. Ne znam koja je ovdje bila prigoda da se kvartet sastao; doduše, njima i nije bila potrebna neka osobita prigoda – kad bi se našli, oni su si zasvirali i zapjevali. I to je zvučalo jako dobro.

Moj otac, Vladimir Navračić, svirao je u ovom kvartetu violinu, mada mu ni sviranje harmonike, ni tamburice, nije bilo strano. Njegov prelijepi „baršunasti“ glas čujem još i danas. Na bajsu u kvartetu bio je Josip Cvetnić – Jožica Kolarov, čovjek koji je volio društvo, vrlo duhovit, a njegova „poštapalica“ kada se nekome obraćao, gotovo je uvijek bila: „mali“. Slijedeći član kvarteta bio je Stjepan Kovačić – Ribič, zafrkant i bećar na beglajtu, a na harmonici uvijek gospodin Stjepan Galeković – Brko, najmlađi među njima. Kvartet je prisutne uveseljavao na kućnim veselicama, no najčešće kod nekog od njih, sebi za dušu. Bilo je tu smijeha, ponekad i koja čašica više, no uvijek su sretno stizali svojim domovima.

U ovim današnjim, prilično teškim i turobnim vremenima, lijepo je prisjetiti se dragih nam ljudi kojih više nema, koji su svojim djelovanjem ostavili traga u našim srcima, jer mnogo su puta svirkom dodirnuli duše onih s kojima su provodili vrijeme. Na nama je da ih sačuvamo od zaborava kao podsjetnik na neka lijepa, ne tako davno prošla vremena.