Nedavno su me moji unuci pitali:

– Baka, ti nam uvijek pričaš da si plesala u KUD-u, a nikad nisi pričala o modernim plesovima. Jeste li nekad uopće plesali neke druge plesove osim folklora?“

– O da, naravno! Evo kako je to bilo… 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bili su popularni gramofoni i gramofonske ploče. Na pločama su bils snimljene prekrasne melodije svjetski poznatih izvođača: Frank Sinatra, Plattersi, Beatlesi, Elvis Presley…, a od naših Ivo Robić, Jimmy Stanić, Tereza, Gabi, Arsen i drugi. U malo kuća u Mraclinu je tada bilo radija, a novotarija kao što je gramofon još manje. Mladih srednjoškolaca i studenata bilo je dosta, a mogućnosti za zabavu i razonodu mladih baš i ne. Čak je i u KUD-u u to vrijeme došlo do zastoja pa je i ta mogućnost zabave otpala. Odlazak u Zagreb u večernjim satima jednostavno nije dolazio u obzir iako su se u gradu počeli pojavljivati disko klubovi u kojima se plesalo uz gramofonske ploče.  Roditelji nam to ne bi dozvolili, a nije bilo ni vlakova koji bi omogućili naše večernje izlaske u grad. Autobusa uopće nije bilo, a nekoliko automobila u to vrijeme u Mraclinu ne treba ni spominjati.

Znači, treba pronaći nešto u samom mjestu. U centru Mraclina nalazila se „Općinska hiža“ građena od hrastovih planjki u kojoj su bile tri društvene prostorije. Jednu su koristili nogometaši, onu najmanju šahisti, a u najvećoj je bila knjižnica. Zašto taj lijepi prostor ne iskoristiti još bolje? Na primjer za plesanje u nedjeljnim večerima. Ideja je bila tu, ali mi nismo imali nikakvih sredstava. A onda je Štefanija Galeković-Macekova našla rješenje: od dede iz Amerike dobila je nešto dolara, promijenila ih, kupila gramofon i nekoliko ploča. Donijela je gramofon u knjižnicu u „Općinskoj hiži“ i čaga je mogla početi. Najviše smo plesali rock’n’roll. Najbolji čager je bio Ivan Milec – Ufa. Sve su djevojke bile sretne kad ih je on došao zamoliti za ples jer je to bila garancija da će se dobro naplesati.

Kasnije su i drugi naučili dobro plesati, donosili su svoje ploče i s vremenom nam je to postala najljepša zabava. Čak se ni ulaznice nisu naplaćivale jer nije bilo ni troškova. U modi su tada bile trapez hlače, dugačke Beatles frizure i raznobojne majice za dečke. Mi djevojke imale smo široke suknje sasvim uskog struka ispod kojih smo oblačile i po tri podsuknje, a preko suknje nosile smo široke remene. Natapirane frizure bile su vezane u visoki rep. Na nogama smo imale balerinke ili štikle visokih potpetica. Podsuknje su trebale biti obrubljene čipkom koja je diskretno virila ispod suknje. Ja sam najljepšu čipku našla na jednom maminom fertunu. Nakon dugih pregovora mama je dozvolila da ju skinem i našijem na novu podsuknju. To je stvarno lijepo izgledalo i u tom sam času bila sretna. Nekoliko godina kasnije kad sam nastupala s KUD-om na smotri folklora u Zagrebu bila sam jako tužna što sam to učinila. Kupila sam ja drugu čipku za taj mamin fertun, ali to više nje bilo ono pravo. Moram priznati da dok nisam plesala u KUD-u nisam imala osjećaj za čuvanje tih lijepih i vrijednih nošnji. Zato sada savjetujem svima da bez obzira na modne trendove ne koriste ništa od rukotvorina naših mama i baka, već da ih čuvamo i njegujemo jer je to naša kulturna baština.

– Slažemo se, baka – rekle su moje unuke. – I mi budemo čuvale to naše blago, ali želimo te pitati zakaj niste plesali na Zgradi?

– Općinska hiža bila nam je puno prikladnija za čage nego velika sala na Zgradi. Na pravu zabavu na Zgradi djevojke su dolazile u pratnji mama, a mi smo ih zvali „novinari“ jer su idući dan prepričavale tko je i koliko puta s kim plesao. U Općinskoj hiži to nije bilo važno. Tamo je nama bila važna čaga, čaga do iznemoglosti i ništa više.

Sigurno ste čule za onu poslovici „Sve što je lijepo kratko traje“ koja je i nas sustigla u vidu novog čuda tehnike – televizije. Mjesna zajednica kupila je prvi TV prijamnik u Mraclinu i postavili su ga u najprikladniju prostoriju – u Općinsku hižu. U prostoriju su donesene klupe i stolice da se može gledati TV. Kako je program počinjao u 18 sati naše čage su jednostavno postale nemoguće. U to vrijeme gradio se veliki društveni dom u Mraclinu i sve društvene organizacije jedva su čekale da se presele u nove prostorije. Kad je Dom završen i kad su se svi preselili naša stara Općinska hiža postala je nepotrebna i ubrzo je srušena. Na tom mjestu izgrađena je neka neugledna građevina u kojoj je neko vrijeme bila gostionica. Očito nije bila rentabilna jer je zatvorena. Sada već godinama stoji ružna, zapuštena, zarasla u drač i grmlje i narušava izgled samog centra našeg Mraclina.

Godine 1966. obnovili smo rad našeg KUD-a (danas Dučec). Probe smo održavali u novim prostorijama Društvenog doma, a nakon učenja novih plesova i koreografija često smo znali zaplesati i moderne plesove. No naše čage u Opčinskoj hiži i prvi disko u Mraclinu ostat će nam u najljepšem sjećanju na dane iz naše mladosti.