– Baka, pročitala sam na portalu Mraclin.hr da će 2022. godine KUD „Dučec“ u Mraclinu slaviti 100 godina postojanja. To je lijepa obljetnica! Ima li još tako starih društava u Turopolju? – upitala me neki dan unuka.

– Da zlato, na primjer: KUD „Nova zora“ iz Donje Lomnice je 2019. nizom manifestacija i koncerata tijekom cijele godine obilježio takav lijepi i veliki jubilej, 100 godina. Ogranak Seljačke sloge iz Buševca pripremio je lijepi plan i program za obilježavanje svoje 100-godišnjice 2020. Na žalost zbog pandemije COVID-19 nisu ga uspjeli realizirati, ali nadaju se da će i to uskoro biti moguće.

U Mraclinu se planira 100-godišnjicu kulturno umjetničkog djelovanja obilježiti 2022. godine jer je 1922. godine učiteljica Marija Grandovec osnovala ženski pjevački zbor koji su nazvali „Vjenčić“. Zbor je najprije učio crkvene pjesme i pjevao u crkvi u Mraclinu, a kasnije je imao i javne nastupe kao npr. 21. svibnja 1923. godine na posveti nove zastave DVD-a Mraclin, a u rujnu iste godine na otvorenju nove škole u Mraclinu. No o tome sam vam već pričala, a sada mi se čini da je baš pravo vrijeme da vam ispričam kako su pred 54 godine, točno 27. kolovoza 1967., KUD-ovi iz Mraclina i Buševca izveli prvu Turopoljsku svadbu.

Naime, opće je poznato da su Mraclin i Buševec godinama bili rivali. Čak su se otvoreno svađali oko zemljišnih posjeda i pašnjaka, ali mi mladi smo tada procijenili da ne smijemo biti opterećeni „utezima prošlosti“ te da bi jedna zajednička organizacija Turopoljske svadbe bila prvi korak prema dobrosusjedskim odnosima i suradnji tih dvaju lijepih turopoljskih sela. Imali smo dobar temelj. Josip Kovačević iz Buševca napisao je pripovijest „Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića“. Prema sadržaju te pripovijesti znali smo koji su se običaji izvodili na svadbama, kako su se oblačili mladenci, a kako svatovi, što se jelo i pilo, što se pjevalo i plesalo. Ukratko, scenarij za svadbu smo imali.

Nositelji organizacije svadbe su tadašnji KUD „Ivan Goran Kovačić“ iz Mraclina i „Ogranak seljačke sloge“ iz Buševca, ali su se na razne načine uključivali i ostali stanovnici naših sela. Samo jedan isječak iz zapisnika o dogovoru oko organizacije svadbe govori nam da je tu bilo uključeno gotovo cijelo selo:

– svaka djevojka iz društva ispeći će jednu gibanicu

– dečki će nabaviti vino, osigurati kola i konje koji će voziti škrinje s ruhom i svatove

– djevojke će donijeti vezene ručnike kojima će se okititi svatovi i okoliš

– odredit će se koje će djevojke prodavati kitice i koji će dječak „prodavati“ škrinje

– treba dogovoriti sa „Cicibanima“ (tadašnji tamburaši) što i kada će svirati itd.

Osnovni dogovor je bio da će, kao i u knjizi, mladenka biti iz Mraclina i to Nadica Galeković-Blažova, a mladenac Nikola Kos iz Buševca. Samim tim određeno je koji će se običaji izvoditi u Mraclinu, a koji u Buševcu. Cijelom ceremonijom ravnat će gospon-gospodar, sam autor pripovijetke Josip Kovačević. Sve bi trebalo početi u Mraclinu u nedjelju oko 14 sati skupljanjem kod čardaka obitelji Kovačić (Rackovih) u centru Mraclina.

Tu smo dočekali svadbena kola sa svatovima iz Buševca. Kum je odmah prišao kolima sa škrinjama punim mladenkinog ruha i s dečecom koji je sjedio na škrinjama počeo pregovore. Okićeni svatovi uputili su se u park ispred Zgrade gdje se skupilo jako puno ljudi. Tu je mladenac pred svima morao pokazati da zna tesati luči. Panj je bio prekriven svilenim crvenim rupcem, a on tešući luči nije smio posjeći rubac. Pošto je uspješno obavio zadatak „Cicibani“ su zasvirali drmeš i uz fine gibanice i vino, pjesme i plesove našeg Turopolja, svi smo proveli ugodno poslijepodne u parku, a onda je gospon-gospodar dao znak da se ide u Vukovinu na vjenčanje, a iza toga u Buševec na svadbu. Tamo su osim Buševčana došli i rođaki iz Donje Lomnice i Kuča. Nakon izvedenih običaja – kad mladence dočekuju roditelji, govora kućedomaćina, posjete seoskih maškara, darivanja mladenaca, fine večere, pjesama i plesova – svadbeno veselje potrajalo je do ranih jutarnjih sati, kak se i šika pravoj plemenitaškoj turopoljskoj svadbi.

Veliki uspjeh truda naših KUD-ova i ljubavi prema tradiciji pobudio je veliko zanimanje tadašnjih medija. Već iduće godine OSS Buševec snimio je Turopoljsku svadbu na filmsku vrpcu, uprizorio na mnogim pozornicama i snimio TV emisiju. Svakih pet godina izvode Turopoljsku svadbu u Buševcu, a 2017. godine prekrasnim su programom obilježili 50. godišnjicu izvođenja prve Turopoljske svadbe kada su dali izraditi drvene skulpture mladenaca kao podsjetnik na taj lijepi običaj.

Ali nikad više – svadba nije izvedena u suradnji dvaju društava, kojima su pomogla njihova sela. Zato kada se danas prisjećam kako smo u ono vrijeme uspjeli realizirati tako zahtjevan program opravdanje nalazim u činjenici da smo tada bili dovoljno mladi da puno toga želimo i dovoljno hrabri da to i ostvarimo.