RIJEKA  Na Rujevici su dočekali svoj trenutak sreće i zadovoljstva te imaju pravo zasluženo guštati u ljetnim danima listopada. S Kvarnera se vidi ostatak lige, gol Nike Jankovića priuštio je lavinu dobrih emocija igračima, struci i navijačima Bijelih iako je Jadranski derbi dobrim dijelom plesao na ivici dosade i remija. Nije bio toliko loš kao onaj splitski između Hajduka i Dinama, ali opet… A onda je donedavni igrač Dinama kojeg je svojevremeno želio i Hajduk, Niko iz Hrvaca, raspametio načičkanu Rujevicu i donio nekima slavlje do ranih jutarnjih sati nedjelje. Vatromet u obližnjem Dockeru bio je dio vjere najvjernih navijača. Već kada ga se Damir Mišković odrekao…

Igrači su pak dobili slobodno do srijede i »juhicu s roditeljima« kako je Sopić apostrofirao tri dana odmora.

»U pretprošlom kolu guštali smo samo nekoliko sati u prvom mjestu, sada možemo puno duže. I lijepo se naspavati«, znakovito je nakon derbija ustvrdio Robert Bojić, redoviti pratitelj zbivanja na Rujevici s pretplatom u džepu koji zajedno s bratom Albertom svakog vikenda dolazi u Rijeku s rada u Italiji. U potragu za dobrim emocijama i svemu onome što nosi najvažnija stvar na svijetu. Utakmice Bijelih na Rujevici, bilo protiv Istre 1961 bilo Lillea, jednostavno se ne propuštaju. Sportski potkovani Robert odmah će kao središnju figuru Rijekinog uspjeha apostrofirati Lindona Selahija. I neće puno pogriješiti. Albanski veznjak već duže vrijeme zaslužuje nagradu »riječko srce«, njegov ostanak na Rujevici jedna je od najvažnijih stvari »skockanog« rostera koji je napokon doveden u realne okvire. Sada je svojoj srčanosti i uvijek nabildanim, pomalo »ratničkim« emocijama dao i dozu odgovornosti glavnog igrača veze koji spaja obranu i napad. Selahi je prvi igrač lige u oduzetim loptama i s prosjekom od 2,9 po utakmici. Antonio Bosec oduzima 2,5, a sjajni veznjak Modrih Josip Mišić 2,4 oduzete lopte…

Jakirović i Sopić

Željko Sopić protiv Hajduka je izveo opet izrazito napadačku formaciju s Lindonom kao središnjim veznjakom, više defenzivno postavljenim kojeg su nadopunjavali Fruk i Janković. Pjaca i Pašalić trebali su dati momčadi krila, ali u tvrdoj utakmici to i nije bilo baš lako, ne ide uvijek sve kao podmazano i u skladu s trenerovim zamislima na papiru. Obojica su odradila i dobar dio zadaća u obrani, pogotovo kad je Hajduk napadao, često su bili na svojoj polovici igrališta i zagušili kreaciju inače sve boljeg Žapera i ovog puta suzdržanog Krovinovića. Kao i splitske bokove…

Selahi je tom peterokutu, koji se brani i napada u isto vrijeme, dirigirao igrom, osvojio sve duele na tlu. To mu je je već duže vrijeme zaštitni znak. Inače je dugo igrao u paru s Hodžom što je također dobro funkcioniralo, a sada se u sustavu 4-1-4-1, koji je jako dugo dobro primjenjivao Dinamo s Mišićem, veoma dobro prilagodio novonastalim okolnostima. Jer Sopić jednostavno želi napadati i pobjeđivati. Isto to je želio i Goran Tomić čija je momčad igrala naglašeni napadački nogomet, ali je patila obrana i – rezultat. Rijeci je potom krvnu sliku i mentalitet zimus promijenio Sergej Jakirović, svojevrsni arhitekt ove, nove Rijeke koji je požurio prema metropoli i Maksimiru te sada hvata bodovni zaostatak za svojom bivšom momčadi. Jakirović je lakše od očekivanog matirao Sopića u prvoj, zagrebačkoj rundi, u onoj drugoj 11. studenog Rujevica će opet dočekati svojevrsni »krešendo« i dati odgovore koliko su Bijeli spremni napasti naslov jesenskog prvaka, a samim time i puno više.

Lani i danas

Sudeći po dosadašnjim izdanjima, Riječani su za to itekako sposobni. Imaju mladu i motiviranu momčad gladnu uspjeha, a na tom putu sazrijevanja utakmice s Lilleom nisu donijele toliko željenu skupinu i financijski kolač, ali su bile neprocjenjivo iskustvo za budućnost. Ivan Smolčić i Bruno Goda, dvojica samozatajnih igrača na bokovima tada su pokazali da se mogu ravnopravno nositi i s najboljima iz Ligue 1. I to je velika i važna spoznaja, ponajviše za njih same. U drugim je utakmicama samopouzdanje raslo, jednako kao što i vidno rastu apetiti Rujevice nakon pobjede nad Hajdukom. Rijeka posljednje tri utakmice nije odigrala na očekivanoj razini, ali je stekla rutinu pobjeđivanja, pa makar i na mišiće. I uz dozu sreće. A uz neospornu kvalitetu ona je neophodna u maratonu koji traje još 26 kola.

A dovoljno se je samo prisjetiti gdje je Rijeka bila prije godinu dana. Nakon deset kola sa samo šest bodova bila je posljednja uz gol-razliku 7:15, jednu pobjedu u prvom kolu (Šibenik), tri remija (Gorica, Istra 1961, Šibenik) i šest poraza (Hajduk, Lokomotiva, Slaven Belupo, Varaždin, Dinamo, Osijek), od čega tri na Rujevici.

Rijeka je sada nakon deset kola osvojila 22 boda, uz sedam pobjeda, jedan remi i dva poraza i gol-razliku 21:8. Usporedbe radi, u jeseni osvajanja naslova, točnije 2016. godine, nakon prve četvrtine prvenstva »plus« jedne utakmice, stavila je na konto 26 bodova. Tada je na otvaranju prvenstva skrojila osam pobjeda i dva remija. Rijeka sada živi u poticajnom ozračju gladna uspjeha, a Sopić dobro drži kurs iako igra nije toliko lepršava. Dojam je bitan, ono što jednu nogometnu momčad čini posebnom, ali Rijeka je u svom isticanju kandidature za vrh na koji je zasjela, pokazala da zna igrati i na rezultat. U natjecateljskom nogometu i sadašnjem odnosu snaga to se pokazalo toliko itekako produktivnim. Rijeka je napala vrh iz drugog plana. A vjerojatno će ga ubrzo napasti i Dinamo. Hajduk je izgubio dvije »dobivene« utakmice (Istra 1961, Gorica) i mali zaostatak od jednog boda mogao bi se pretvoriti u veliki problem za Splićane.

Objava Rastu apetiti na Rujevici, Rijeka je nakon pobjede nad Hajdukom istaknula kandidaturu za vrh pojavila se prvi puta na Novi list.