Kako se stvara povijest? Nekad, tijekom povijesti mučno, bolno, dugotrajno, ratovima. I danas, nažalost, slično. Ali može i SMS-om: »Uskoro se održava 4. Dvigrad blues festival, kao i promocija Natprirodnih vinara Istre uz goste iz Slovenije.

Ovog tjedna održava se ‘Veliko okupljanje’, kod mene u Maružine dolaze Natprirodni, kao i Igor Anjoli, njihov ustrajni i energični promotor. Voljeli bismo da nam se pridružiš i predstaviš tu grupu vinara, blues festival čiji su oni neizostavni dio kao i Igorov projekt velike manifestacije biodinamičkih vina koju on priprema za ovu jesen u Lovranu.«

Bila je to poruka Edija Maružina, glazbenika koji zajedno sa svojim Gustafima godinama ne prestaje stvarati intrigantne pjesme koje nekad daju brzinu plesnim koracima, nerijetko su to i stihovi nakon kojih se – zamislimo o smislu.

Maružin je oduvijek bio i promotor istarske vinske scene, nezaobilazna figura njezine renesanse započete prije tridesetak godina. Ono što je jedna od njegovih pozitivnih strana, nikad se na zadovoljava postignutim. Život je za njega permanentno pomicanje granica. Pa tako i u poimanju vina, njihove strukture, modaliteta nastanka.

Među prvima se priključio pokretu stvaranja »orange«, maceriranih vina da bi u zadnje vrijeme veliku pažnju posvećivao upravo vinima koja povezuju iskon, koja se klanjaju prirodi i njezinim mjenama bez maltretiranja i silovanja ljudske mane za kontrolom prirode, nažalost najčešće samo s jednim profanim razlogom: stvaranja što je moguće većih profita.

Novigradska malvazija Ghira vinara Damira Mihelića koji je zanat izučio studirajući u Gorici

Blues i vino

– Gustafi su opće poznati i prihvaćeni pojam, ali već dugo vremena velik dio svog rada, svoje okupiranosti muzikom dugujem bluesu. Ovogodišnji Dvigrad blues festival, koji smo pozicionirali za 8. rujna, dovodi jako, jako važna imena internacionalne blues scene. Neskromno mogu reći da će biti poslastica na europskoj razini za sve koji vole takvu glazbu, a svakako molim da dođu i oni koji misle da im blues nije nešto najvažnije na svijetu.

Siguran sam da će nakon Dvigrada promijeniti svoje mišljenje i muzičke preferencije. Drugi dio mog promišljanja u organizaciji jednog takvog festivala koji okuplja čitav niz izvođača i traje satima, da i »tekuća« ponuda mora biti na razini – glazbe koja se izvodi. Kad kažemo blues, govorimo o iskonskoj glazbi koja nema laži, nema »fakea«, samo čistu, izvornu emociju, samo iskrene note i stihove. Takvu muziku ne smije pratiti neka velikoserijska tekuća priča, uz nju idu vina, i to ona najprirodnija, ili kako smo se mi definirali – natprirodna vina, odnosno biodinamička kako se službeno nazivaju, pojašnjava nam Maružin.

I dok mi u društvu Edijeve supruge Alde, koja je pak milijun posto posvećena održivoj poljoprivredi i apsolutnom čuvanju izvornih vrijednosti njezinih plodova – uz pomoć male, priručne sušare čuva sezonsko voće i povrće za čitavu godinu. Ili dok se ne potroši, što je mnogo brže od 12 mjeseci. Jedinstven je i njezin model prilagođavanja maslina konzumnoj svrsi tako da uspijeva u nakani organiziranja domaćinstva koje u velikoj mjeri hranom samoodrživo.

S nama je bila i Bernarda Ravnić, dr. spec. psihijatrije, poznata i kao pjevačica Gustafa, a onda su počeli, na to mitsko imanje u Maružinima, čiji je dnevni boravak zapravo Edijeva glazbena radionica i pravi pravcati studio, stizati i oni: sedmorica veličanstvenih, Natprirodnih vinara. Dakako, ne prije Igora Anjolija, već godinama Riječanina koji je na Kvarner stigao kako bi participirao u EPK projektu, ali i vlasnika projekta Narodne kuhinje, fantastične gastronomske radionice koja osebujnim eksperimentiranjem stvara osuvremenjenu, osobitu varijantu onog što Talijani definiraju kao cucina povera.

– Biodinamička proizvodnja vina, koliko god da se pojam proizvodnja nikako ne uklapa u njihov doživljaj stvaranja, kreiranja vina, je proces koji maksimalno uvažava sve prirodne datosti kako bi na njegovom kraju dobili besprijekorno prirodno vino. Proces je to koji se u jednoj velikoj mjeri povezuje s poviješću civilizacije i ni na koji način ne siluje bilo koju prirodnu zakonitost.

Za sada je vinara koji se bave takvom proizvodnjom u Hrvatskoj malo, ali njihov broj permanentno raste, recimo da ih je danas tridesetak. Mnogo je rašireniji u Sloveniji, Italiji, Austriji te Njemačkoj, a da bismo snažnije njegove temelje »udarili« i na našem prostoru, za listopad priređujemo u Lovranu, u novom domu kulture, veliki festival vinske biodinamike, pojasnio nam je Anjoli svoju viziju implementacije i tog ogranka vinskog stvaralaštva u aktualnu hrvatsku enoscenu.

Samoodrživost

A onda je krenula povijest. Maružini, zadnji dan srpnja 2024. godine. Prvi je na scenu stupio Tomislav Brajnović. Ugledni multimedijalni umjetnik, profesor na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, već skoro dva desetljeća intrigantni autor i voditelj projekta »Studio Golo Brdo« nedaleko Rovinjskog sela.

Nakon što smo probali njegova vina, za koja je osmislio etiketu Reset, slobodno možemo reći da i sama imaju snažnu – multimedijalnu notu. Ubrzo nakon njega dolazi znatno mlađi, jedan iz plejade najmlađih biodinamičara, Rafael Ravnik. Njegova linija sasvim posebnih i osebujnih vina je – Rawina. Iako po struci ekonomist, i to jedan od najboljih makroekonomskih analitičara novije generacije – radio je u Hrvatskoj narodnoj banci te Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu – strast i ljubav su mu vina.

Neumorni istraživač, njegova je majka Njemica koja je udajom doselila u Poreč, svoju je potragu za idealnim vinima vodio na nekoliko kontinenata, pa tako i u Južnoj Africi. Bliži njemu po godinama je i jedan od najozbiljnijih hrvatskih biovinara Damir Mihelić iz Novigrada. On je svoja vina, koja dobiva s 3,5 hektara besprijekorno biodinamički održavanih vinograda u maksimalno kontroliranom okruženju, koliko je to dakako moguće u današnjem svijetu koji silovanje prirode pravda željom da nahrani čovječanstvo, dok ga realno dominantno zanimaju profiti.

Mihelić je sveučilišnu diplomu stekao u Gorici, da bi povratkom u Novigrad svojoj vinariji ime dao po obiteljskim nadimku. Kad kažemo – najozbiljnijih vinara – uvažavamo i činjenicu da ima niz sorti, sama crna Ghira je kupaža merlota, terana i cabernet sauvignona, tu je i moćna malvazija Madura koja odležava u amfori čime maksimalno prirodno uzgojeno grožđe dobiva i notu nezaobilaznog iskona.

Individualno, jer riječ je o istinskom individualcu koji beskompromisno krči put kroz život, nastupio je Marinko Pavlović Maka koji je prije niz godina rodnu dolinu Neretve zamijenio rovinjskim krajem. Maka je inače autor fantastične rečenice, vrlo hrabre i nadasve zanimljive misli: radije bih gladovao nego kupovao hranu u supermarketima, sasvim dobro oslikava njegov odnos prema sebi samom, ali i cjelokupnom socijalnom i prirodnom okruženju.

– Silujemo, mučimo, maltretiramo prirodu. Podređujemo je danas dominantnom procesu koji ne preza ni od čega kako bi se bogatio. S obzirom na to da sam nedavno napunio 60 godina, doživljavam se jednim od pripadnika generacije koja je na svojoj koži najbolje osjetila »blagodati« nekih farmaceutskih »progresa«. Jer dok su naši roditelji, a tu posebno ističem njihovo dalmatinsko, neretvansko okruženje, živjeli i rasli u skladu s prirodom, mi smo oni koji su stalno dobivali »sirupe«, oni kojima se neštedimice dijelilo antibiotike.

Kako nama, tako i prirodi, svemu što nas okružuje i što konzumiramo. Put je to u propast, stoga je moj zaokret u samodrživost, pa tako i kad govorimo o vinima, bio samorazumljiv odgovor neodgovornosti koja nas okružuje, poručio nam je Maka.

Rawina, vinarija jednog od najmlađih biodinamičara – Rafaela Ravnika

Povratnici

A onda – tri kralja, tri istinske veličine, tu dakako mislimo i na dugovječnost u bavljenju vinarstvom i vinogradarstvom: Raul Širola, Dimitrij Brečević i Giorgio Clai! Čista, nepatvorena povijest okupljena oko stola u ljetnu večer. Maružini za sva vremena. Sjajni, pomalo čak i nadrealni miks ljudi i vina koja stvaraju.

Širola, čija je vinska linija nazvana Dvorić je sa šireg halubajskog prostora kao dječačić, otac je imao profesionalno preseljenje u Umag, postao stanovnikom nekadašnje općine Buje. Danas svoja vina stvara na Grožnjanštini i nikad, ali baš nikad, ne odstupa od biodinamičkih principa. Pa onda jedna nevjerojatna emotivna energija koja se trenuto omotava oko ljudi koji ga slušaju – Dimitrij Brečević. Dugi niz godina proizvodi vina pod etiketom Piquentum, što je latinski naziv za Buzet te svoju formalnu francusku enološku izobrazbu prilagođava istarskom vinskom podneblju.

On je jedan od pionira »orange« pravca, ali biodinamika ga ipak najviše nadahnjuje u proizvodnji vina. Otac mu je rodom iz Tinjana, a to mjesto zahvaljujući festivalu pršuta uistinu ne treba dodatno predstavljati, koji je za klasičnu ekonomsku emigraciju odabrao Francusku. Tamo se pak dogodila ljubav s Francuskinjom, dok je Dimitrij krenuo u suprotnom pravcu. Zemlja njegove vinske emigracije bila je Hrvatska, konkretno Istra. Veliki je istraživač pojedinih mikrolokacija, pa mu tako značajnu pažnju privlače kvarnerske otočne minijature – Susak i Unije.

Štoviše, toliki je fan Unija i poljoprivrednog potencijala tog otočića da je za ovaj kolovoz upravo u Unijama osmislio veliki obiteljski meeting, okupljanje familije kako bi u raskošnom miru Unija dijelila svoja iskustva i učvršćivala svijest o pripadnosti, o obitelji kao izvoru sklada i sposobnosti proizvodnje svega, pa tako i dobrih vina.

I na kraju Giorgio Clai. Mogli bismo samo tako ponavljati u nedogled – Clai, Clai, Clai i svi oni koji vole vino ispred sebe i u sebi počeli bi slagati sasvim posebne, sasvim osebujne slike. Iako podrijetlom iz ročko-humskog prostora, iz Hlaji nedaleko Roča – od tuda i talijanska verzija prezimena Hlaj – Clai, te Brišca, sela ispod Huma, uz samu obalu gornjeg toka Mirne, njegov je djed preselio poslom u Italiju da bi na kraju kupio posjed nedaleko bujske Krasice. Kao dijete je zajedno s roditeljima emigrirao u Trst, da bi, poput Brečevića – dijelom se i zbog toga tako dobro slažu – vratio u Istru.

Povratnik iz Francuske Dimitrij Brečević svoja vina proizvodi pod etiketom Piquentum

Zanesenjaci

Redala su se vina, zanimljiva, drugačija, posebna, vina koja otkrivaju sasvim neke druge dimenzije od onih na što smo danas dominantno navikli. S obzirom na to da se ne »poliraju« pojedinim velikoserijskim kvascima, oslobađaju uistinu neobične karakteristike, mirise i okuse.

Na pojedine, posebno one s Brajnovićevim potpisom, nepce čak i ne reagira kao da se došlo u dodir s vinom. Svakako moramo istaknuti i Adriana Grpca, čovjeka koji već desetljećima nastavlja stoljetnu tradiciju svoje obitelji u proizvodnji – pjenušaca. Oni su u Vrhu, nedaleko Buzeta, nastajali kad je malo tko u najširem okruženju uopće i imao pojma kako se do pjenušaca dolazi.

Sjajna večer u Maružinima. Povijest. Ali bez straha za etabliranu vinsku scenu. Riječ je o zanesenjacima, silnim velikim originalima koji vino proizvode isključivo na način kako to priroda »pita«. I više je nego sigurno da će najmlađi među njima, Ravnik i Mihelić postići i određenu ekonomsku ravnotežu s proizvodnjom biodinamičkih vina, baš kao što su to učinili i Clai te Brečević, ali nikad baš nikad se neće utopiti u utrci za profitom. Biti u skladu s prirodom njihov je jedini cilj.

I uživati u vinima. Neka samo potraju jer biti u njihovom društvu, biti sljubljeni s njihovom enofilozofijom, istina i s Aldinim darovima prirode, iskustvo je koje se ne može platiti, ne može se kupiti. Bolje biti žedan nego opijen vinom bez karaktera. Maružini, zadnji dan srpnja 2024. godine. Večer kad su se oko istog stola okupili istarski biodinamičari, dva psa i mi, promatrači bez daha.

Objava Na imanju Edija Maružina susret proizvođača biodinamičkih vina. Enologija koja se neće utopiti u utrci za profitom pojavila se prvi puta na Novi list.