Hodanje nije samo egzistencijalna potreba, nego i besmisleni niz ponavljajućih koraka koji nas nekontrolirano vode iz prošlosti u sadašnjost. Da bi nekorisno hodanje imalo smisla, ono se mora odvijati u lijepim i osjetilima ugodnim prostorima urešenima kakvom dobrom pričom, poput one koja pripovijeda da je u helenskom imaginariju Jadran bio krajnja sjeverna točka, ulaz u zagrobni život i mjesto za bijeg ili traženje unutarnjeg mira. Jason i Medeja stigli su ovamo ploveći s Argonautima Isterom.

Cres, Lošinj i Ilovik kao dio Apsirtida prema jednoj su verziji priče nastali od ostataka Medejina brata Apsirta, kojeg je sestra ubila, izrezala na komade i bacila u more na mjestu gdje se danas nalaze moćni otoci. Netko je tu nedavno osmislio uzdužni put Via Apsyrtides, koji ide od najsjevernije točke otoka Cresa, rta Jablanac, preko Osora i Lošinja sve do rta Radovan, najjužnije točke otoka Ilovika. Stazu od 156 kilometara s 4.700 metara uspona prešao sam hodajući i trčkarajući s Vedranom Rožićem iz Donjeg Miholjca za ukupno 38 sati. U tom smo vremenu imali jedan drijemež od 10 minuta i jedan od 30 minuta te tri pauze od sat vremena za prehranu i čekanje brodice za Ilovik. Na tom izletu potrošili smo 25 tisuća kalorija, a unijeli maksimalno deset tisuća. Unatoč tehnički zahtjevnom terenu, nismo imali žuljeva i drugih problema.

Bura s Velebita

Vraćajući priču unatrag, turu smo započeli u gluho doba noći na rtu Jablanac u blizini Koneca, napuštenog najsjevernijeg zaselka otoka Cresa. Dalje smo kroz mračne šume Tramontane, mimo lokvi, pašnjaka, labirinata, križeva krajputaša, suhozida i pastirskih stanova, vrlo brzo došli do ambijentalnog kaštela Beli. Od njega smo potegnuli strmo prema najvišim otočnim vrhovima Gorice i Sis, gdje nas je obasjao supermjesec i šibala olujna bura. Vjetar je jenjao otprilike na mjestu gdje se uski puteljak proširuje u poznati Napoleonov put, kojim smo se ležerno spustili u najbolji mali grad u Hrvatskoj, Cres. Propuhani i smrznuti, tu smo se kod nekih ljudi zagrijali i onda, s prvim pijetlovima, mimo samostana sv. Frane, dotrčali do sela Krčine.

Foto Dubravko Matić

Slijedila je oku ugodna dionica do Valuna te ona koja vodi do hiberniranih Lubenica i još dalje divljim stazicama do vrha Helm, s kojega puca pogled na »jezero«. »Vransko« je u njegovom imenu dodao Alberto Fortis u svojem djelu o putovanju cresko-lošinjskim arhipelagom u 18. stoljeću, a onda su taj naziv preuzeli budući kartografi i putnici. Ta najveća hrvatska kriptodepresija opskrbljuje čistom i pitkom vodom Cres, Lošinj i Ilovik.

Otrčali smo do zaseoka Vidovići, gdje nam je krajoznanac Ivo Saganić objasnio zašto je Cres najljepši otok na svijetu.

– To je moj rodni otok. Za njim sam čeznuo dok sam plovio. Putujući svijetom shvatio sam da su daleka područja meni strana. Druge su boje, većinom sive. Kada god bih uplovio u naš Jadran, perspektiva se mijenjala nabolje. Sve je ovdje ljepše od turobnog Pacifika, obala Sjeverne Europe, Australije, Indonezije ili Japana. Kod nas sunce zalazi ravno u more. Moj Cres je brdovit, raznolik i bogat čistom prirodom. Vidjet ćete koliko je lijep kada krenete odavde i prvi put ugledate Velebit. To mjesto mi zovemo Konjska. Od djedova sam čuo da su tamo ljudi umirali od upale pluća. Poslije, kada sam pisao zavičajne knjige, saznao sam da su Konjsku ljudi zvali »brdo smrti«. Podsjećam da su moji preci prije po cijele dane radili u polju, a predvečer, kada bi se vraćali kući, morali su prijeći preko prijevoja, gdje puše vjetar s Velebita. Od toga su dobivali upalu pluća i umirali. Zato Konjsku zovu »brdo smrti«. I obližnje je selo Padova poznato po umiranju. Ono je otočna enigma. Bila je neka bolest, neka zaraza, pričalo se po Cresu. Spasilo se samo jedno dijete, koje su u zipci prebacili u Stivan. Preživjelo je, kažu, jer je sisalo majčino mlijeko. Znači, prema toj staroj teoriji, nesretnici su poumirali jer su pili vodu iz lokve. Prije to nitko nije istraživao, pa sam se ja uhvatio posla i u raznim arhivama prikupio imena svih osoba koje su tamo živjele. Preko crkvenih knjiga uspio sam naći i podatke o tom preživjelom djetetu. Tako sam malo-pomalo došao do 1782. godine, u kojoj je Padova zamrla u nekoliko dana.

Foto Robert Sablić

Creske koludrice

Kako god bilo, od tog amaterskog povjesničara još smo saznali i da lokalno stanovništvo Martinšćice održava i uređuje pješačke staze, ali mu smeta što ljudi neobzirno puštaju pse na ovce. Razmišljajući o tome, ponizno smo i nečujno nastavili vijugati uskim putem preko prelijepog Konjskog do Ustrina, odakle nas je blaga ali duga nizbrdica spustila na jugoistok, do Punta Križe.

Taj poluotok velikog otoka Cresa prekriven je čudnom mediteranskom vegetacijom, ispresijecanom starim gromačama, ruševnim pastirskim stanovima i kapelicama. Između Loze i vrha Vela straža nabasali smo na napušteni pastirski stan, u koji su creske benediktinke smjestile samotište Sveta Hildegarda. Inače, desetak koludrica živi po uzoru na prve monahe u samostanu sv. Petra u gradu Cresu. Drže se regula svojeg reda, koji nalaže povučenost, molitvu i rad. Uzgajaju povrće, voće i ljekovito bilje, od kojega proizvode hranu i pripravke poput čajeva, likera, a bave se i izradom hostija i svijeća. U vrtu samostana imaju i malu meteorološku postaju, s pomoću koje mjere atmosferilije na otoku.

Foto Robert Sablić

Kontemplirajući o životu creskih pustinjakinja, u sumrak smo dotrčali do posljednjeg mjesta otoka Cresa, Osora. Drevni gradić od Lošinja dijeli uski umjetni kanal Kavuada, kojim su se na različite načine koristili Liburni, Heleni, istočni i zapadni Rimljani, Mlečani, Austrijanci, Talijani i Hrvati. Osor je u povijesti dva puta opljačkan i spaljen. Prvi put su to, 840. godine, učinili Saraceni, a onda i Genovežani. Mlečani ga obnavljaju i grade poznatu katedralu, koju smo obišli prije najzahtjevnije etape putovanja, preko planine Osoršćice do mjesta Ćunski.

Na vrhove Televrin i Sv. Mikula došli smo prije planiranog, ali smo zato neplanirano vrijeme i energiju utrošili na silazak po opako zahtjevnom terenu do mjesta Ćunski, poznatog po pastoralnom centru Krčke biskupije Betanija. Na obližnjoj plaži Zaosiri odradili smo drijemež od pola sata, nakon kojega nastavljamo noćnu borbu sa svojim demonima i ekstremno zahtjevnim škrapama. Umorni, pred zoru drugoga dana stižemo u Mali Lošinj, gdje radimo dužu pauzu za grijanje, hidrataciju, prehranu i reorganizaciju. Posljednje dionice bile su nam ugodne, jer idu šetnicama i uređenim putovima okruženim visokim borovim šumama, uključujući i park-šumu Čikat, jednu od najvećih i najstarijih borovih šuma na jadranskim otocima.

Miomirisna oaza

Na kraju Čikata dočekao nas je početak posljednjeg ozbiljnijeg uspona, na vrh Sveti Ivan. Prije gradnje istoimene crkve u 18. stoljeću kotu su zvali Vela straža, što će reći da je stoljećima služila kao promatračnica za zaštitu Velog Lošinja. Sa Sv. Ivana smo po kratkom i strmom puteljku napravili spuštanje do župne crkve sv. Antuna Opata diveći se lošinjskim pomorcima koji su mjesto unaprijedili novcem zarađenim u jednom povijesnom trenutku vrlo sličnom današnjem. Naime, zbilo se to nakon prve krize lošinjskog pomorstva koja je prisilila brodovlasnike da se prebace na prijevoz ruskog žita iz crnomorskih luka u luke Sredozemnog mora i sjeverne Europe. Posebno dobro na razvoj lošinjskog pomorstva utjecao je Rusko-turski rat 1828., za vrijeme kojega su lošinjski brodovlasnici iznajmljivali svoje brodove Rusima. Poslije su Lošinjani još bolje prošli u Krimskom ratu, iznajmljujući brodove Britancima i Francuzima.

Foto Dubravko Matić

Kada je pomorstvo zamrlo, došla je Dunavska monarhija, koja ovdje gradi zdravstvene i turističke objekte. Na primjer šetnice, koje su nam omogućile da ubrzamo tempo i stignemo na vrijeme do uvale Mrtvaška, iz koje nas je topli brodić prevezao do bajkovite miomirisne oaze Ilovik. Na ovom otoku cvijeća nema motornih vozila, smeća i nečistoća. Nema čak ni groblja. Ono se nalazi preko puta na otočiću Sveti Petar, gdje je u 11. stoljeću izgrađen benediktinski samostan. Mještani su nam ispričali da imaju poštu, trgovinu, pekarnicu, slastičarnicu, kafić i restoran. Iako brojke variraju, većina se slaže da Ilovik danas ima oko 90 stalnih stanovnika, od kojih je desetak osnovnoškolaca i nekoliko srednjoškolaca. Nema više vrtićaraca. Ljudi kažu: »Mi volimo ovdje živjeti. Mirno je i čisto. Ako se baviš turizmom, dobro je! Ljeti je življe, a poslije dolaze pješaci. Većinom idu na vrh Velu stražu ili hodaju po plažama. Do rta Radovan je otprilike tri kilometra i to vam je kraj svijeta«.

Otoci stariji od svijeta

Apsirtidi (Apsirtide, Apsyrtides), antički naziv za cresko-lošinjsku otočnu skupinu. Osim Cresa i Lošinja arhipelag obuhvaća naseljene otoke Susak, Unije, Ilovik te Vele i Male Srakane, kao i dvadesetak nenaseljenih otočića, grebena i hridi. Nalazi se između Kvarnera (u užem smislu), Kvarnerića, Riječkog zaljeva i otvorenog mora. Apsirtide spominju stariji grčki pisci (Aristotel, Pseudoskilak, Apolonije Rođanin) u vezi s Kolhiđaninom Apsirtom, Medejinim bratom kojega su, prema jednoj inačici legende o Argonautima, Medeja i Jazon na tim otocima ubili i raskomadali. Na njima je živjelo liburnsko pleme Apsirtejaca, a u rimsko su doba postojala dva municipija: Absarus (Osor) i Crexi/Crepsa (Cres).

Objava Via Apsyrtides za 38 sati. Dvojica Slavonaca u ultramaratonskom pothvatu osvojila cresko-lošinjski arhipelag pojavila se prvi puta na Novi list.