Za sve onomad bi kriv jedan klub čitatelja. Pravilnije bi i poštenije bilo reći klub čitateljica s obzirom na to da su se tek dva muškarca našla na listi članstva i to više onako k’o počasni članovi negoli aktivni čitatelji. Ali, navrate i oni kadikad i baš svaki put se kući s druženja vrate za koji podatak mudriji. Bilo je tako i prije koju godinu kada je jedan od njih, baš na čitalačkom sijelu, od jedne strastvene planinarke doznao da u Moslavini, među njenim gorama, ima vinara koji sjajna vina rade. U Moslavini!? U području koje tri županija zahvaća!? Vino, a ne recimo kakva Petrokemija!? No, štono bi se pjesmom reklo, jedan posjet mijenja sve.

Moslavina ima vino, otkrio je onaj koji se do tada tako lokalpatriotski slijepo držao vina svoga kraja. Za to su zaslužni vinari moslavačkog kraja, oni okupljeni u Udrugu vinogradara i voćara Lujo Miklaužić ponajprije, koji su odlučili škrlet učiniti svima znan, pa da ne bude škrlet samo dobro čuvana tajna što se dijeli na čitalačkom klubu. Evo ih zato u svom pohodu ni manje ni više nego na zagrebačkoj Kajzerici, tik uz opjevani hipodrom, a da nema veze ni s konjima, ni sa zaštitarima, ni s najpopularnijim Markom među pjevačima. Evo ih u restoranu Kaiser da promoviraju i čašu specijalno rađenu da se iz nje škrlet pije i novo izdanje svoga festivala vina MoslaVina što se tradicionalno održava krajem svibnja u Kutini, ove godine 23. i 24. svibnja.

OSVJEŽAVAJUĆE I MINERALNO

A nisu oni Kaiser odabrali slučajno. Mario Meštrović je tu gazda od vina ponajprije, kako respektabilnom našem sommelieru i dolikuje. Taman da nas prije dolaska moslavačkih vinara poduči malo što to škrlet zapravo jest. Valja li taj škrlet išta, provokativno ćemo mi.

– Što se tiče same sorte, nije nje bilo nešto na tržištu, niti je bila posebno predstavljena i prepoznata. Sama sorta kao takva nema potencijal za neka puna, mišićava, teška vina, međutim sada je upravo prilika za njega jer ljudi i teže više elegantnijim vinima, vinima s nižim udjelom alkohola, kreće Mario.

Svaka kategorija vina putem svoga stila ima svoju nišu, veli.

– U ovom zatopljenju klime ovo je nešto što je vrlo pogodno, užitno. Vino je to koje može biti i aperitivno, i slasnije. Naravno da se mogu napraviti i intenzivniji izričaji, ali osobno ne bih volio da krene čitava udruga u tom smjeru. Mislim da se uvijek treba držati onog što sorta je, a to su elegantna, osvježavajuća vina s lijepom mineralnošću koja daje osjet užitnosti, ističe Mario.

Dakako da je i on kadikad bio među ocjenjivačima škrleta na festivalu MoslaVina, a bome se sjeća i znakovite epizode koja se dogodila onomad u Zadru.

Foto Davor Kovačević

– Našli su se tu Kinezi kojima je sorta bila potpuno nepoznata i jako su se obradovali stilu. Ova su im vina bila perfektna, lagana, svježa, priča Mario.

Pohvalit će on i činjenicu da su se moslavački vinari udružili, počeli dizati kvalitetu, napravili klonsku selekciju.

– Sjećam se da mi je jednom jedan zreli enolog rekao da škrlet može dati jako lijepu voćnost i aromatiku. Tada kada je to govorio činilo se neobičnim, međutim, evo, došli su do toga. Ono na što bi trebalo paziti je da se u vinogradu ne rade radnje temeljene na navikama, već da se prati okolina. Uvjeti diktiraju pristup u vinogradu, savjetuje Mario.

Korisno je stoga, veli, da se čim više radi na edukaciji, da je čim više radionica, a bilo bi dobro, smatra, da vinari i dijele tehnologiju s obzirom na to da se radi o manjoj regiji i skupu vinara koji ne rade velike količine vina.

– Nema potrebe da svatko tko radi tri ili pet tisuća boca ima i punilice i etiketirke i sve moguće aparature. To se može jako lijepo riješiti tako da se dijeli, baš kao i popravci. To možda i nije u nekom mentalnom sklopu našeg naroda, ali mislim da je to dobra stvar i da je bolje taj novac potrošiti na zajednički marketing i nastup na tržištu, kako hrvatskom tako i vanjskom ako se povećaju količine, smatra Mario.

IDEALAN ZA VRUĆE REGIJE

I da, od svake sorte može se napraviti i jako dobro i jako loše vino, veli. Sva ovisi o pristupu, znanju, tehnologiji.

– Izgovora nema, samo se radi o tome koliko će tko uložiti energije u kvalitetu, sumira Mario.

Raspriča se on, evo i Kinezima je zanimljiv škrlet, a opet gdje će Dalmatinac, ili Istrijan kraj svega svoga piti škrlet!? Ili…

– Dobro, Istrijani su možda i najzatvoreniji za tuđe, međutim to ih može i koštati prodaje njihovog vina. Određeno vrijeme mogu jedna, dvije, tri sorte iz određene regije biti popularne, međutim to ne može biti vječno. A kada ste otvoreni kao regija za druge regije, tada će i vas drugi prihvatiti. No, što se tiče Dalmacije, obale, evo baš idem na Lošinj, pa južnije put Hvara i Pelješca i ne biste vjerovali koliko čeznu za vinima poput škrleta. Moramo, naime, uzeti u obzir da puno toga popiju turisti i kad sjedneš na terasu dok je 40 stupnjeva u hladu sigurno ti nije do plavca od 16 posto alkohola, priča Mario.

Foto Davor Kovačević

Škrlet zato on vidi kao perfektno vino za vruće regije, za osvježenje, za rehidraciju zdravu organizmu. Kvaliteta i iskrena autohtona priča su ono što vrijedi novca i pažnje, ne dvoji Mario, čovjek koji je i posla radi vidio svijeta, vinskog svijeta, pa zna što govori. Čini se da su vinari u Moslavini to shvatili, to da možeš imati super priču, ali ona ne postoji dok je nisi prezentirao javnosti.

Taman dok je on to izgovarao, podno terase se parkirao automobil iz kojeg je izašao Nikica Katić, kutinski vinar, onaj lik iz priče u klubu čitatelja, čovjek koji je onomad nižepotpisanom prvi škrletom otvorio oči. Evo njega i oko njega lijepih mu kolegica i svi u rukama nose kartone s vinom moslavačkim. Prije nego ih se zaskoči vremena ima tek da se Marija pita zašto danas svako vino treba svoju čašu, ovako kako je za škrlet svjetski znana firma Ridel čašu osmislila!? Smješka se Mario, vuče paralele s nogometom nekad i sad, nogometašima nekad i sad, loptama nekad i sad, treningom nekad i sad.

– Znači, ako od vina hoćeš napraviti Ronalda, moraš mu dati valjani tretman, opranu štono bi se reklo, velimo.

– Moraš mu dati sve! Moraš mu dati ljubav, znanje, trud i čašu. A čašu jer se tehnologija razvija i zato što nije prazna priča somelijerska da se iz jedne čaše manje osjeti aroma, a iz druge više, jednostavno će Mario.

Dok smo pričali na terasi, u restoranu su one tri dame i Nikica vrijedno radili. Nikolina Bocij je stručna suradnica Turističke zajednice grada Kutine. Ona je tu da predstavi i podsjeti na Festival vina grada Kutine MoslaVina, Ivana Gelo Seletković predstavit će svoja vina, a Barbara Halić tu je ispred udruge vinara.

– Meni se tak sada upalila lampica koliko je genijalan naziv festivala. Nije moglo logičnije nego da Moslavina ima festival vina MoslaVina, velimo.

PRIRODA I PODRUM

Slaže se ona, kaže i nije moglo logičnije, jer uvijek se naglasak stavlja na vina regije i vinare, na autohtone sorte, na škrlet ponajprije kojeg je i najviše hektara.

– Kad ste vi osvijestili da Moslavina ima veze s vinom, pitamo.

– Pa od Rimljana, Rimljani su prvi započeli ako ćemo tako, smije se Nikolina.

Eto nas posrami, jer činjenica jest da se vinova loza štovala na ovom području još u rimsko doba. No, priznat će i Nikolina da je sve krenulo žešće prije jedno 15-ak godina.

– Tad se dogodila klonska selekcija škrleta u suradnji s udrugom i Agronomskim fakultetom. Posađeno je i puno više hektara tako da se mogu dobiti i znatnije količine, pa da se bolje može zadovoljiti potreba tržišta, objašnjava Nikolina.

Ne možeš biti vinar u udruzi »Lujo Miklaužić«, a da škrlet nemaš u podrumu. Ili, kako to kaže Nikolina: »Najprije škrlet, a onda sve ostalo.« A to što je Nikica došao iz Kutine u Zagreb u društvu tri dame, vodi li to k brzopletom zaključku da je škrlet, uvjetno rečeno, »žensko« vino!?

– Vole njega i žene i muškarci, rezolutno će na to Nikolina.

Ivana Gelo Seletković i brat joj Zvonimir Seletković su, dakako, tu da promoviraju i vina Seletković. Ivana je tu i da potvrdi kako je danas sve više žene koje su i u vinogradu i u podrumu. Jer…

Foto Davor Kovačević

– Gdje će biti ljepše nego u prirodi i u podrumu, kaže Ivana.

Mir, uživanje, strast, gušt jer se radi ono što se voli, sve je to u ovoj priči o vinu, o škrletu. Ma, je li svejedno teško priču o škrletu širiti naokolo u zemlji gdje svatko svoje vino hvali!?

– Pa je. Nasadi su još uvijek mali, mi vinari koji smo prijavljeni i bavimo se s tim imamo sorte na 70 hektara, kazuje Ivana.

– Možda bi ga lakše Kinezima prodali, šalimo se.

– Vjerojatno bi, više je para tamo, prihvaća Ivana.

VINSKA BOGATSTVA

No, ističe ona i ono zajedništvo koje krasi vinare u udruzi.

– Nije nas puno, trudimo se svi biti uključeni, a stalno dolaze i neke nove generacije. Mi smo neki novi val koji je vinograde naslijedio od očeva i djedova, sorta se treba dokazati i mislim da idemo u dobrom smjeru. Svatko od vinara gradi neki svoj stil i to je dobro jer pokazuje lepezu škrleta u primjeni. Ima škrlet sigurno svoje mjesto na vinskoj karti, ali trebamo još raditi na kvaliteti, poraditi na podrumima pa da sve to ostvari neku svoju dugovječnost, priča Ivana.

– Ja sve da ću vas pohvaliti, a vi posve samokritični, velimo joj.

– Treba bit samokritičan. Smjer je dobar, ali trebamo nastaviti i to još jače. I zato je dobro da smo svi na hrpi jer sam pojedinac teško će nešto napraviti pogotovo kad o promidžbi govorimo. Da se o sorti čuje, trebamo zajednički djelovati, svi, ne da se Ivana.

A da ga mora predstaviti u dvije rečenici za škrlet bi ona rekla i govori: »On je nježan, lepršav, cvjetan, lagan, idealan ljeti ili zimi kao nekakav aperitiv, pjenušac.« Bitno je, kaže, da je sve kvalitetno i da se gušta kad se čaša uzme u ruke.

U Zagreb su, za ovu prigodu, vinari moslavački donijeli 12 uzoraka. Stilovi su tu razni, ali uvijek takvi da se ona osnovna karakteristika škrleta lako detektira. Čaša je tu, onako sužena pri vrhu, da naglasi njegovu cvjetnost i lepršavost. Zadovoljan je sa svim, čini se, i Nikica Katić koji nam pak ističe kako je MoslaVina jedini festival u nas na kojem se ocjenjuju samo autohtone hrvatske sorte.

– Mislim da je to najbitnije, da su autohtone sorte najbitnije što imamo, a jedino mi u Kutini, odnosno Moslavini ih na ovaj način slavimo, naglašava Nikica.

E da, autohtone sorte, želja da se u Kutini predstave i drugi. A mogli su Moslavci sebično samo o škrletu pričati.

– Pred nama je 31. izložba vina, a već se ona prva 1993. godine zvala Izložba vina i izvornih sorti. U zadnje dvije godine odlučili smo se ići samo na izvorne sorte. Jednostavno, želimo sve autohtone sorte i drago mi je da će tu biti vinari iz cijele Hrvatske. Imamo ove godine 215 uzoraka, 61 škrlet koji je kod nas dominantan, ali imamo i sve druge autohtone. Lakše je govoriti čega nemamo, a nemamo recimo ninčušu. Ja autohtone sorte obožavam. Hrvatska je mala, ali su joj bogatstva vinska prekrasna, ističe Nikica.

On bi, veli, da škrlet bude poput rizlinga, a priznaje nam i da od hrvatskih autohtonih sorti obožava dingač. I da, ima Moslavina i dobra crna vina, Frankovku prije svega koju su moslavački vinari prihvatili kao svoju. Pa ako najbolje frankovke ima Burgenland, Moslavina ima uradak koji se s tim posve uspješno može mjeriti, smatra Nikica. Nego, Moslavina…

– Jeste li se vi to ulovili vinarstva zato što je propala industrija, ili je što drugo u pitanju, pitamo.

– Nije još propala, smije se Nikica.

U PLANU I PJENUŠAC

I nije da ih je nevolja potjerala u vinograd.

– Prvo je tu odgoj jer naši su djedovi i očevi redom imali vinograde. Sadili su i radili čak i više nego što mi danas to radimo. U Hrvatskoj danas ima manje od 17.000 hektara vinograda, a prije 70, 80 godina samo je Dalmacija imala 40.000. Ali, definitivno smo digli kvalitetu, ističe Nikica.

Pa je lepršavo, pitko, aromatično, kako u Moslavini tako i u cijeloj bregovitoj Hrvatskoj. Jer, kako zajedno nastupaju moslavački vinari, tako zajedno posljednjih godina nastupa i Udruga vinara i vinogradara Bregovita Hrvatska u kojoj su vinari Moslavine, Međimurja, Zagorja, Plešivice… Dobar marketing, zajedništvo, konstantno učenje i težak rad. Recept je tu.

– Kvaliteta vina u Moslavini uopće nije upitna i u Hrvatskoj ne može nitko reći da je po kvaliteti od nas bolji. Ali u marketingu je puno njih bolje i od nas i od cijele bregovite. Tek sad smo se počeli promovirati malo. Evo je u planu i pjenušac Bregovite Hrvatske, etikete ili markica, jer pjenušci su definitivno tu najbolji u nas i trebamo to naglasiti, priča Nikica.

Bome, od one seanse kluba čitatelja na kojoj se otkrilo da Moslavina ima vina do ovog druženja na Kajzerici čuda su se dogodila. No, a veli to i Nikica, i dalje je najpametnije doći u Moslavinu pa obići podrume.

– Ima se šta za obići, u tri županije se prostire Moslavina, Zagrebačka, Bjelovarsko- bilogorska i Sisačko-moslavačka. Za sve proći treba vam tri, četiri dana samo za vina probati, a gdje je Lonjsko polje i Moslavačka gora, vabi Nikica.

Osušila se usta od priče, taman za gutljaj škrleta, vina s kojim valja računati posve ozbiljno. Bregovita Hrvatska ima svoje adute, a sjesti u automobil i poći gdjegod treba da se, makar na tren, more zamijeni brijegom, crno vino s bijelim, škrapa s drvećem nikad nije bilo lakše.

POSEBNE ČAŠA I BOCA

Elem, škrlet ima svoju čašu, elegantnu i profinjenu, takvu da vam nos ona cvjetnost čim bolje škaklja. Eto ga među malim brojem svjetskih sorti koje svoju čašu imaju, onako kako je u nas recimo ima malvazija. Nikica kaže da je u tijeku i drugi proces, onaj koji ide k posebnoj boci za škrlet.

– Škrlet će biti jedina sorta u Hrvatskoj koja ima svoju čašu i svoju bocu. To nam je ideja u iduću godinu-dvije, ističe Nikica.

OGRANIČEN BROJ REZERVACIJA

Kad se sjedi uz Hipodrom, u ovo neko mirno rano svibanjsko doba, teško je odoljeti pa onog koji tu dobrom hranom veseli Zagrepčane ne pitati ono povijesno: »Gdje ćeš biti 5. 7.!?« Smije se Mario Meštrović na ovo, baš kao i na opasku hoće li ovaj naš toliko spominjani siroti Hipodrom sve to preživjeti.

– Hipodrom je jedan ogroman, slobodan, nenaseljen teritorij, zelena površina koja je gotovo pa u centru grada. Meni je to simpatično jer tu ljudi mogu doći, parkirati se, imati dok piju i jedu lijep pogled na zelene krošnje i konje koji trčkaraju, ali s druge strane to je i velika površina koja je iskoristiva za velika događanja. Ulovio sam sebe kako nakon lanjskog koncerta Eda Sheerana razmišljam zašto se to tu ne radi češće. Jer to nam donosi jako puno turista, jako puno novca u grad, sav smještaj je popunjen, grad je pun ljudi, veli Mario.

Lako Sheeran, ma pola milijuna ljudi u srpnju!?

– Ja sam ograničio broj rezervacija, što znači da neću primiti pola milijuna ljudi u restoran. To mi je olakšanje, smije se na to Mario.

Objava Škrlet su poznavali još Rimljani, a danas ga vole i Kinezi. Sve donedavno ova sorta nije bila prepoznata pojavila se prvi puta na Novi list.