RIJEKA Nakon nedjeljne relaksacije i treninga s ipak manjim opterećenjem riječka se ekspedicija danas iz Villacha spušta dvadesetak kilometara južnije. Iz Austrije u Sloveniju, u Kranjsku Goru. Sinoptičari kažu: na kišnih 18 stupnjeva Celzija. Baš osvježenje!

U najkritičkijoj mogućoj varijanti poslije dvije pripremne utakmice tako možemo nazvati i svih šest novih igrača koje su Darko Raić Sudar i Antonini Čulina dosad doveli u Rijeku u ovom prijelaznom roku. Momčad je u najmanju ruku osvježena novim imenima. A većinom su to, zapravo – pojačanja.

Anel Husić ne treba ni razdoblje prilagodbe na novu sredinu, ni adaptaciju na novi način igre, ni bilo kakve jače provjere da se poslije pobjeda nad Primorjem (2:1 – Iankov, Bogojević) i Oleksandrijom (4:1 – Majstorović, Čop, Gojak, Jurić) konstatira kako su Bijeli dobili središnjeg braniča koji, bude li Radeljić prodan, odmah može u startnu postavu bez ikakve brige da će igra Rijeke patiti u bilo kojem segmentu. Husić je »ljevonogi Majstorović«. Ali četiri centimetra viši i sedam godina mlađi. I igra točno onako kako se sam predstavio. Voli anticipirati i preventivno riješiti situaciju. Prsima nosi protivnika, u duelu je moćan, a duge dijagonale ljevicom su (barem) na razini Radeljićevih.

Dominic Iankov ima samo jedan minus za koji se znalo kad je dolazio. Nije 100 posto spreman, trebat će vremena da dođe na razinu koju je npr. Ndockyt pokazao odmah. Ali svo zlo s tim. Igrača se može kondicijski podići, nema tog treninga kojim se nekome može usaditi talent, klasa. A Bugarin je ima, jednostavno je rođen s tim darom da mu se lopta lijepi za noge, da i prije prvog dodira zna koji mu je sljedeći potez, bez imalo napora lansira »teledirigirana« dodavanja. Kada »dobije fizički’ pa još aktivira dribling po kojem je poznat… Rijeka će imati baš sjajnu »desetku«, majstora s osjećajem da se ubaci između protivničkih linija i tamo stvara nered.

Klupa kao adut

Merveil Ndockyt je u paru zadnjih veznih s Dejanom Petrovičem prekjučer protiv druge momčadi Ukrajine igrao odlično. Naravno, zbog činjenice da su u pitanju pripremne utakmice sve treba uzeti s dozom rezerve, ali isto tako ne treba zatvarati oči da je prvi dojam koji je Kongoanac ostavio u novom dresu točno onakav kakvom su se svi nadali. Trenutačna adaptacija na višu razinu nogometa i jasni signali kako je apsolutno spreman napraviti iskorak koji se traži da dolaskom iz Gorice u Rijeku ne budeš »samo« igrač za rotaciju nego pojačanje koje se može koristiti na najmanje tri pozicije. Zadnji vezni, »osmica«, desna polušpica.

Ante Matej Jurić je sa svojih »metar devedeset« Rijeci donio ono što joj je nedostajalo čak i u prošloj šampionskoj, dvostruko trofejnoj sezoni. »Zračne uzbune« za protivničku obranu na ubačaje s boka. Dečko je i odmah zabio i odmah pokazao kako je u pitanju točno onakav tip ofenzivca kakve Đalović najviše voli. Radni napadač. Zna zadržati i odložiti loptu, dozvoliti da momčad podigne težište igre, a unatoč »krakatosti« ima u njemu i brzine. Nije čudo da su ga često koristili i na krilu.

Justas Lasickas je još protiv Primorja pokazao kako se na njega može računati »zatvorenih očiju«. Nije driblerska klasa, ali možeš ga staviti na desnog ili lijevog beka pa i na desno ili lijevo krilo i znaš što ćeš dobiti. Poštivanje dogovora iz svlačionice do zadnjeg detalja, bespoštednu trku i stalni rad na desnom ili lijevom boku, europsko iskustvo, dinamiku i taktičku inteligenciju.

Omar Sijarić prekjučer je asistirao za četvrti riječki gol. Vidi se kako se dečko bolje snalazi na desnom krilu i to je dobro, jer Menalo i Rukavina ipak radije igraju na kontra-strani na kojoj se, ako već mora igrati na boku, radije vidi i Niko Janković. Puno je još posla pred Sijarićem da pretekne konkurenciju, ali ima brzinu, moć ponavljanja i naviku pomaganja obrani. Za početak, dovoljno. Ostalo će polako nadograđivati Đalović i njegov stožer, a sve drugo je na samom igraču.

I zaključno: već su dvije pripremne utakmice dosta za potvrdu ocjene kako Rijeka jedan veliki adut ima – na klupi. Radomir Đalović opet kuću gradi od temelja. Njegovi igrači ako žele biti dio Rijeke najprije moraju poštivati elementarne nogometne postulate. Đalović svojoj momčadi ne dozvoljava da se zamjeri lopti pomanjkanjem voljnog momenta, ispadanjem iz jasno definiranog sustava, bilo kakvom indolentnošću ili šetkanjem. Ide se u visoki presing (kad bude više snage taj će presing biti dugotrajniji), svaki igrač zna da mu suigrač čuva leđa, momčad je nedodirljivo visoko iznad svakog pojedinca.

Naravno da će biti još posrtanja na putu trenerskog sazrijevanja baš onako kako se u određenim situacijama uvijek istrpi poneki kiks mladog igrača (npr. Dominik Thaqi na desnom krilu, tek 18 godina, a neupitno prvi talent generacije), ali Đalović je baš riječki tip trenera, onaj koji stvara riječku »krepat ma ne molat’ igru«. A ima posve dovoljno čisto nogometne kvalitete u momčadi da ta momčad onda može jako visoko. Bez nekih klasa će u ovom prijelaznom roku ostati, neke nove su mu već došle, a neke su u dolasku. Đalovićeva Rijeka izgleda – odlično.

Petrović i Ćiro

I ne pišemo ove retke u nekoj euforiji. Naravno da se sve sagledava usred priprema koje su još ubitačno naporne i zahtjevne. I naravno da ne gledamo neku poeziju od igre i »tiki-take« niti je to ikad bila Đalovićeva ideja. Rijeka izgleda jako dobro, ali ne predobro za ovu fazu priprema.

U sjećanje su se zauvijek urezale riječi velikog trenerskog majstora, europskog prvaka Ljupka Petrovića. Ima tome gotovo 20 godina. Bijeli su igrali prijateljsku utakmicu u Antalyji. Riječka rapsodija u Turskoj. Dvojica reportera s Kvarnera sjede, gledaju i s laptopima u krilu polako nižu valove hvalospjeva. Petrović je tada bio na klupi Liteksa iz Loveča, Bugari smješteni u istom hotelu kao Rijeka, čovjek došao pogledati utakmicu dok njegovi igrači imaju popodnevni odmor.

I pet minuta prije kraja lagano se nagne prema oduševljenom riječkom novinaru pa tiho udijeli savjet: »Gledam što pišeš i nemoj mi zamjeriti, ali… Polako sa superlativima. Pripremna je utakmica. Ovo nije dobro nego je za pripreme predobro. A kada je tako, onda se kad dođu službene utakmice uglavnom dogodi razočaranje. Ne vidim ja tu neko čudo od igre nego su ova dva-tri Rijekina najbolja igrača jednostavno danas raspoloženiji od protivničkih zvijezda pa se nižu atraktivne akcije i vodi s dva razlike«. Kad je krenula sezona, dogodilo se točno ono što je stari lisac najavio. A jedan drugi trenerski velemajstor, pokojni Ćiro Blažević, tada trener Zagreba, uz onaj njegov zvonki, piskutavi smijeh podsjetio: »Jesi li sad naučio da trebaš slušati starije, a«?!

Rijeci se takav tip razočaranja neće dogoditi. Jer Đalović opet stvara – momčad. Temelj kreće od obrane, od jasne postavke da ta obrana kreće od najisturenijeg igrača, trkački doprinos i taktička disciplina su »sveto pismo«. Zato je i prije početka priprema najavio: »Tko god nam stane na put Rijeka će na teren izaći hrabro, svi kao jedan u borbi za ovaj dres i suigrače, za radost navijača, za pobjede«.

Objava Rijeka već sad izgleda jako dobro, a Radomir Đalović dobit će još pojačanja pojavila se prvi puta na Novi list.