Nera Fabijanić, doktorica poljoprivrednih znanosti konkretno lovstva, prva je žena u Hrvatskoj koja se prije petnaestak godina počela baviti sokolarstvom – drevnom lovnom vještinom koja počiva na posebnom odnosu između čovjeka i ptice grabljivice.

Lov sa sokolovima, jastrebovima, orlovima i drugim pticama grabljivicama stoljećima je dio lovne tradicije Europe i Azije. No sokolarstvo je mnogo više od samog lova.

Odnos između ptice i njezina sokolara ili u ovom slučaju sokolarke, temelji se na povjerenju, strpljenju, predanosti i iznimnom poznavanju ponašanja grabljivica. Upravo je zbog toga ta povezanost oduvijek bila obavijena posebnom dozom romantike, mistike i tajnovitosti.

Što jednu ženu potakne da zakorači u taj fascinantan, ali zahtjevan svijet i svoj život poveže s nekima od najimpresivnijih ptica u prirodi? Zašto ste se počeli baviti sokolarstvom, pitamo Neru.

– Sve je krenulo spontano. Pred petnaestak godina kolega Stjepan Kenig pozvao me na sokolarski susret nedaleko od Velike Gorice, kako bi napisala članak za Lovački vjesnik.

Nisam znala gotovo ništa o sokolarenju, ali mi se učinilo zanimljivim, prihvatila sam i već taj prvi kontakt bio je za mene izuzetno dojmljiv. Svidjelo mi se sve što sam vidjela i odlučila sam bolje se upoznati i sa tom tradicijom i sa tim divnim pticama.

U početku sam ponajprije pratila sokolarske susrete i redovito išla s njima u lovove, a onda se, logično, u meni javila želja da i ja imam svoju pticu. A kad to učinite, onda ste »gotovi«.

Naravno, nabavila sam svoju pticu i sve se više uključivala u sokolarske aktivnosti pa sam danas, primjerice, dio državnog povjerenstva za polaganje sokolarskih ispita, govori sokolarka Nera koja ističe kako je za odabir svoje ptice bitno što od divljači imate u lovištu, koliko ste iskusni, kakvi su tereni…

Dobar odnos

Postoji više vrsta ptica grabljivica, a preporuka je za početnike Harisov jastreb s kojim je ipak nešto lakše raditi i steći početne vještine.

– Nakon toga moguće je krenuti s drugim grabljivicama, znači sokolom ili jastrebom. Sam proces učenja i povezivanja ne traje predugo i to iz jednostavnog razloga što su ptice nedugo nakon što se izlegu, s nekoliko mjeseci starosti spremne letjeti, roditelji ih uče loviti i to je, u stvari, onaj prirodni nagon u njima i na vama je da se tome prilagodite i uigrate se s njima tako da zajedno počnete loviti i da usavršavate njihove lovne i letne vještine.

Sve skupa traje oko godinu dana. Što je veća ptica, veći je rizik i teže je raditi s njom. Jer, primjerice, ako imate orla, možete loviti zeca, lisicu, čaglja, srnu, čak i mladu divlju svinju.

To znači da su te ptice sposobne savladati životinje nekoliko puta teže od njih i da ih se s pravom naziva grabljivicama. U krivim rukama, odnosno uz lošu poduku, te ptice mogu biti opasne.

No, uz puno rada na terenu, uz puno ljubavi, itekako je moguće izgraditi jedan dobar odnos. To se, naravno, više radi na samostalnim lovovima, a ne na organiziranim sokolarskim susretima.

Kad ste sami sa svojom pticom onda je povjerenje veće i treba ga zaslužiti, odnosno onda najbolje dolazi do povezvanja. Naravno, potrebni su mjeseci i godine rada da bi naučili pticu da lovi i vrati vam se na ruku, objašnjava Fabijanić.

I sama je vlasnica jednogodišnje ženke Harisovog jastreba koju je nazvala Galanta.

– Ime sam joj dala po slovačkom gradu Galanti gdje sam je nabavila. Polako se upoznajemo i radimo. Ona sada ima godinu dana, a grabljivice mogu doseći i do dvadesetak godina života, pogotovo ako su sokolarske ptice, ako se o njima brinemo i osiguravamo im kvalitetnu hranu kao što su prepelice, zec, fazani, aditivi, minerali, rekla je Nera Fabijanić, prva sokolarka u Hrvatskoj.

Ptica i plijen

Temelj odnosa i povezivanja grabljivice i čovjeka je – hrana. Grabljivca slijeće na ruku jer zna da joj je svojevrsni izvor hrane.

– To je ono što je realno, a naravno da u svemu uvijek ima i malo romantike, naravno da se ptica i vlasnik vežu, naravno da postoji i taj oblik odnosa, ali temelj svega je ipak – hrana.

Prosječnoj grabljivici ne treba previše hrane, jedu sirovo meso, i to meso svih vrsta ovisno o nutritivnoj vrijednosti i njihovim potrebama kroz godinu. Količina mesa koja im je potrebna ovisi o njihovoj veličini, pri čemu su orlovi s oko pet kilograma najteži, jastrebovi imaju oko kilogram, a sokol je najlakši.

Ženke su kod ptica grabljivica uvijek nešto teže i veće od mužjaka, tako je to priroda posložila, govori Nera Fabijanić ističući kako je sokolarstvo najprirodniji način lova jer u njemu sudjeluju samo ptica i plijen na zemlji ili u zraku!

– U sokolarstvu je jedino »oružje« prirodni nagon ptice grabljivice. Sokolar ulaže mjesece i godine u trening kako bi ptica lovila u nazočnosti svog vlasnika te mu se poslije lova vratila na ruku.

To su nesvakidašnje čari i zato je ovaj sport jedna predivna veza s prirodom i s životinjama koje su dio nje, kaže Nera Fabijanić.

Potraga za sokolom

Želite li više saznati o sokolarstvu kroz lijepu književnost, onda vam preporučujemo sjajan roman engleskog književnika Roberta Lyndona, knjigu »Potraga za sokolom« (Hawk Quest).

Ovaj povijesno-pustolovni roman objavljen je 2012. godine, a radnja romana smještena je u 1072. godinu, turbulentno srednjovjekovno razdoblje neposredno nakon normanskog osvajanja Engleske.

Radnja je vezana uz opasnu ekspediciju s ciljem pronalaska četiriju rijetkih bijelih sjevernih sokola koji su uvjet za otkupninu normanskog plemića zatočenog na Istoku.

Kako bi pronašli te rijetke ptice skupina likova različitih karaktera kreće na putovanje koje se proteže golemim prostranstvima tada poznatog svijeta. Put ih vodi od engleskih granica i Alpa, preko ledenog Grenlanda i Islanda gdje sokolovi obitavaju, pa sve kroz Rusiju, divlja prostranstva i Carigrad do Anatolije.

Vjerodostojnost ovom sjajnom romanu svakako daje i činjenica da je autor Robert Lyndon i sam dugogodišnji sokolar i član Kraljevskog geografskog društva, a knjigu je pisao punih deset godina uključivši u nju brojne povijesne činjenice te zaista sjajne opise sokolarenja.

Nematerijalna baština

Wikipedia kaže kako je sokolarstvo tradicijska lovna disciplina i vještina lova pomoću posebno uvježbanih ptica grabljivica, kao što su sokoli, jastrebovi i orlovi.

Iako je kroz povijest služilo prvenstveno za prikupljanje hrane, danas se smatra specifičnom vrstom lova, hobija i načinom života koji se temelji na apsolutnom povjerenju između čovjeka i divlje ptice. Sokolarstvo je toliko jedinstveno da je prepoznato i zaštićeno kao nematerijalna kulturna baština pod okriljem UNESCO-a.

Sokolarstvo se smatra jednim od najčišćih oblika lova jer se plijenu daje prirodna šansa za bijeg. Lov se odvija u prirodnom okruženju, a sokolari iznimno paze na očuvanje divljih populacija ptica i ravnotežu u prirodi.

Sokolarstvo u Hrvatskoj nije aktivnost kojom se svatko može baviti bez provjere. Da biste legalno držali pticu i bavili se ovom vrstom lova, morate položiti lovački i sokolarski ispit te imati ptice strogo kontroliranih uzgoja, nikako iz prirode.

Sokolarstvo je najvjerojatnije nastalo u stepama južne Azije gdje je lovcima pomoć sokola u lovu malih brzih kopnenih životinja bila itekako potrebna. Upravo stoga na tim prostorima sokolarstvo se prenosi s koljena na koljeno kao obiteljska baština.

U Europi je sokolarstvo stoljećima bilo privilegija plemstva, a u Hrvatskoj se pojavljuje već od 9. stoljeća. Na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine sokolarstvo je stavljeno 2010. godine kao zajednička nematerijalna baština više zemalja (Ujedinjeni Arapski Emirati, Belgija, Češka, Francuska, Južna Koreja, Mongolija, Maroko, Katar, Saudijska Arabija, Španjolska i Sirija), kojima su se 2012. pridružile Austrija i Mađarska te 2021.godine i Hrvatska.

Objava Nera Fabijanić je prva hrvatska sokolarka: “Moje jedino oružje je nagon ptice grabljivice” pojavila se prvi puta na Novi list.