Državna smotra LiDraNo održala se turističkom naselju Solaris. U tri dana programa Lidranovci su svojim scenskim nastupima, radijskim emisijama te literarnim i novinarskim radovima pokazali svoju kreativnost, maštovitost, nadarenost, hrabrost, odvažnost, senzibilnost, kritičnost...

Na Državnu smotru LiDraNo pozvan je učenik Bruno Butorac sa svojim novinarskim radom Ma′a salama i sretno čija je mentorica profesorica Ivana Đaković. Bruno je intervjuirao psihologinju Sandru Raković koja je donedavno radila u našoj školi, a onda je posao u školi zamijenila volontiranjem u izbjegličkom centru Opatovac.

RAZGOVOR SA SANDROM RAKOVIĆ VOLONTERKOM UNICEF-a U IZBJEGLIČKOM KAMPU
Ma'a salama i sretno
„Činim najnormalniju stvar za koju osjećam da bi trebala biti u suštini ljudske prirode, a ne izuzetak vrijedan divljenja. I zapravo sam jako zahvalna na prilici da radim ovaj posao i da sam tu gdje jesam.“
Psihologinja Sandra Raković je donedavno radila u mojoj školi. A onda je posao u školi zamijenila onim u izbjegličkom kampu Opatovac. Zbog zimskih uvjeta kamp Opatovac je zatvoren, a ona pomaže i dalje u zimskom prihvatnom centru u Slavonskom Brodu.
1. Radili ste kao psihologinja u osnovnoj školi. Zašto ste napustili stalan i siguran posao?
Prvo pitanje i odmah u „sridu“. Znaš, nekad potrebu za sigurnošću zamijeni potreba za promjenom, dođu trenutci u životu kad ti nešto postane rutina i kad ti glas iznutra kaže da je vrijeme za probati nešto novo, upustiti se u avanturu, zažmiriti i vjerovati da ćeš ipak biti vođen i da će se stvari posložiti. Nešto iznutra ti govori da se ne trebaš bojati, iako možda izvana sve izgleda i zvuči ludo... Uglavnom, nije lako izaći iz te sigurne zone i upustiti se u nepoznato, ali nekad je to potrebno učiniti kako se ne bismo uspavali, kako bismo se osjećali živima, kako bismo slijedili svoj put.

2. I tako je Vas put doveo do izbjegličkoga kampa. Kada ste i kako počeli raditi u kampu?
Da, mene je put doveo do kampa u kojem radim i pomažem izbjeglicama koje bježe iz svojih ratom porušenih domova. UNICEF je angažirao Društvo za psihološku pomoć kako bi pronašao psihologe za rad s djecom na terenu, u kampovima, i kako to obično bude… prava informacija ti dođe u pravo vrijeme. I ja počinjem raditi za njih. Bilo je to krajem listopada 2015. (upravo u vrijeme prestanka rada u školi). U početku sam bila dio mobilnoga tima koji je dolazio i odlazio, a od prosinca 2015. radim kao dio stalnoga tima udruge Rode, za UNICEF. Naša glavna briga je skrb o djeci.

3. Jeste li zadovoljni organizacijom rada u kampu i imate li uvijek sve što je potrebno kako biste pomogli izbjeglicama kad dođu?
Kamp je jako dobro organiziran i može primiti puno izbjeglica, postoje čak i šatori koji se griju u slučaju da se izbjeglice duže zadrže. Trenutačno je zbog hladnog vremena njihov ostanak u Hrvatskoj vrlo kratak, pa samo nekoliko sati nakon što su došli odlaze za Sloveniju. A kad vlak dođe, sve je spremno, svi smo na svojim pozicijama i priča počinje. Prije njegovog dolaska obnavljaju se zalihe (odjeće, hrane, higijenskih potrepština...). Nama se, naprimjer, događa da oskudijevamo sa zimskim jaknicama za djecu i bebe, hlačicama itd., ali stalno su neke akcije prikupljanja pa zajedno s ostalim organizacijama unutar kampa rješavamo tekuće probleme. Ono što je stvarno lijepo osjetiti ovdje na terenu je međusobna podrška i povezanost različitih organizacija, a sve oko istog humanog cilja. Svi smo jednaki bez obzira na položaj i status. Tu smo jednostavno ljudi koji pomažu ljudima.

4. U kakvom stanju dolaze izbjeglice? Koliko traje i kako izgleda njihov put do Hrvatske?
Nekima put do Hrvatske traje po nekoliko tjedana, a nekima po nekoliko mjeseci ovisno o tome otkud dolaze i s kakvim se problemima na putu susreću. Put im nije lak i priče su svakojake. Prije nego što krenu, prodaju vrijednosti koje imaju, ono što se prodati uopće da i s tim novcem kreću na svoj put prema Europi, bivajući često opljačkani i izmanipulirani. Sjećam se da mi je jednom prišao otac s petero male djece i pitao me koliko će morati platiti putovanje vlakom kako bi s obitelji otišao iz Hrvatske u Sloveniju. Rekao mi je da se boji da više nema dovoljno novca. Njegovo umorno lice prekrile su suze kad sam mu rekla da se prijevoz u ovom vlaku ne naplaćuje.
A kakvi dolaze?! Dolaze jako umorni, neispavani, pothlađeni, gladni i prljavi, a opet ponizni i iskreno zahvalni na pruženoj pomoći.

5. Tko se najviše brine o djeci u kampu i kakva pomoć im je najpotrebnija? Uspijete li se poigrati s njima i malo ih razveseliti?
Glavnu brigu o djeci smo preuzeli mi, odnosno UNICEF, a moram spomenuti i Save the Children koji ulaže trud u brizi o djeci. Svakodnevno radimo na zbrinjavanju male djece i trudnica, uočavanju onih kojima je pomoć potrebna. Odvodimo ih liječniku i nalazimo im prikladnu odjeću, a majkama s malim bebama osiguravamo sigurno i toplo mjesto za prematanje i dojenje te ih savjetujemo kad zatreba. I da, igramo se s djecom, kad vrijeme i prilike to omogućuju, vraćajući i njima i sebi osmijeh na lice. Cijeli naš tim, zajedno s prevoditeljima, ima 20-ak ljudi, a radimo i danju i noću… jer vlakovi „ne pitaju“, dolaze i odlaze.

6. Kakvom se životu nadaju i kakav život očekuju izbjeglice u zemljama u koje odlaze?
A nadaju se životu bez bombi, bez straha za život... nadaju se onome o čemu mi i ne razmišljamo. Neki možda imaju nerealna očekivanja, a neki prate zbivanja i znaju da ih ne čeka med i mlijeko, svjesni su situacije, ali opet kažu da im je rizik koji preuzimaju dolaskom ovdje ipak manji od rizika koji preuzimaju ostankom ondje.

7. Opišite nam jedan svoj radni dan. Što točno radite? Je li Vam posao fizički naporan? Koliko sati dnevno radite?
Dakle, kako vlakovi stižu i danju i noću tako su i moje smjene takve, dnevne i noćne. Uvijek traju dvanaest sati. Od osam sati ujutro do dvadeset navečer, ili od dvadeset navečer do osam ujutro. I, iako tih dvanaest sati zvuči jako puno, moram iskreno priznati da mi tih dvanaest sati često bude lakše nego onih šest što sam radila u školi. Dinamika je drukčija, sve je drukčije.
U svaku nam smjenu dođu najčešće dva vlaka. Kad je hladnije, manje ih je. Čim zatopli, više ih je, i po četiri. Broj dolazaka ovisi o vremenu i uvjetima na moru s obzirom na to da u Grčku dolaze morskim putem iz Turske, a svi znamo što im se događa tamo na pučini i koliko moraju biti oprezni.
Trenutačno se ne zadržavaju dugo u kampu, radi se o brzom tranzitu, pa ih se nakon registracije i zadovoljenja osnovnih potreba šalje dalje na put. Dok su u kampu, imamo otprilike tri sata koja nastojimo iskoristiti najbolje što možemo kako bismo im pomogli. Bude kaos, bude gužva, a onda kad odu, opet se pripremamo kako bi sve bilo spremno za novi vlak. I tako dvanaest sati prođe začas.

8. Iscrpljujete li se emocionalno? Pretpostavljam da razgovarate s ljudima dok im pomažete. Kako se nosite s njihovim tužnim i teškim sudbinama?
Da, bude teških priča, i da, znaju me potresti, ali me nekako više vodi zadovoljstvo što mogu pomoći, što mogu s njima razgovarati, što toj maloj ukakanoj bebi mogu promijeniti pelene, dati čistu odjeću, promrzloj djeci mokru odjeću i obuću zamijeniti suhim čizmama i suhim čarapama. Sretni su kad dobiju igračku, a ja kad im izmamim osmijeh.

9. Koja će Vam se potresna priča osobito urezati u sjećanje?
Mnogo je teških priča. Dosta je obitelji kojima su djeca umrla ili poginula na putu, mnogo je samohranih majki koje putuju same s djecom jer su im muževi ubijeni. U ovom trenutku na našem planetu događaju se uistinu grozne stvari ljudima poput nas.
Izdvojila bih jednu priču koja se nije dogodila u mojoj smjeni, a koju su mi ispričale kolegice i prevoditelji. Događalo se to za vrijeme jedne noćne smjene prije otprlike mjesec dana. Jedan naš prevoditelj primio je usred noći telefonski poziv i čuo očajni glas svoga nećaka koji je s hrpom drugih izbjeglica putovao čamcem prema grčkoj obali. Čamac je počeo propuštati vodu, valovi su ih nosili, nisu mogli stupiti u kontakt s grčkom obalnom stražom, ljudi su vrištali, zazivali Boga, a cijela naša smjena iz kampa svjedočila je užasu koji se u tom trenutku događao negdje daleko nasred mora u noći. Izgubili su se i na pomolu je bila još jedna katastrofa. Svi su se brzo organizirali, nećak je poslao njihove GPS koordinate koje su brzo poslane policijskom stožeru u kampu. Oni su kontaktirali grčku službu i spasitelji su ih uspjeli na vrijeme spasiti. Tjedan dana kasnije njegov je nećak prošao kroz naš kamp. Ova je priča imala sretan kraj, ali, nažalost, mnoge ga nemaju. Samo u siječnju ove godine poginulo je gotovo 300 ljudi (a od toga mnogo djece) pokušavajući se domoći sigurne obale. O tome se više ni ne govori u vijestima.

10. U svakodnevnom gledanju bespomoćnih ljudi vjerojatno ne razmišljate o sve češćim terorističkim napadima islamskih terorista u Europi, ali, ipak, pomislite li katkad da pomažete nekom teroristu?
Više sam o tome razmišljala prije nego sam počela raditi ovdje. Da, brinulo me što se to zapravo tu događa, što je u ovoj ogromnoj migraciji ostalo skriveno ispod tepiha. Sada više o tome ne razmišljam, sada vidim ljude koji doslovno bježe kako bi se spasili, a da u svakom žitu ima kukolja, to znamo i mi ovdje.

11. Mjesecima pomažete nesretnim ljudima. Jeste li ponosni na sebe zbog toga?
Pa iskreno nisam nešto ponosna na sebe, ali sam sretna što sam ovdje i što radim nešto što je u skladu s mojim vrijednostima. Činim najnormalniju stvar za koju osjećam da bi trebala biti u suštini ljudske prirode, a ne izuzetak vrijedan divljenja. I zapravo sam jako zahvalna na prilici da radim ovaj posao i da sam tu gdje jesam. Slijedim svoj put.
I za kraj, Ma'a salama.  (sami pronađite prijevod)
Bruno Butorac