„Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili.“ S ovim riječima poginulog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića započeli smo kratak prigodni program povodom dana sjećanja na stradanje Vukovara, grada heroja u Domovinskom ratu. I dok smo slušali pjesmu „Vukovaru, ime sveto“, koju su izveli zboraši i tamburaši, i dok smo gledali kratak video zapis o stradanjima u VuKovaru 1991. godine, upitali smo se jesu li svi ti ljudi, koji su te nesretne 1991. godine proživjeli patnje, stradanja, svakodnevna granatiranja i ubijanja od strane neprijatelja, zaslužili mržnju, strah, zlostavljanja i svu onu jezu koja im je bila te duge i hladne mjesece saputnik u životu? U mislima s njima minutom šutnje odali smo počast svim poginulim braniteljima i civilima Domovinskog rata, a pogotovo onima koji su položili svoj život u obrani grada heroja i simbola slobodne i suverene RH. Na kraju smo po razredima zapalili lampione i postavili ih na okna prozora da se Vukovar nikad ne zaboravi.

Marijo Ožaković