Prije 29 godina, točnije 15.1.1992., kao suverena, demokratska i nezavisna republika, naša domovina Hrvatska priznata je od strane gotovo cijele Europe i velikog broja svjetskih država. Taj datum obilježava se kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. U redovnim, „normalnim“ i mirnim uvjetima rada, mnogi učenici na satovima razrednika i satovima povijesti raspravljaju o tom važnom datumu bliske prošlosti naše domovine pa su se tako i pojedini učenici 6. razreda, u sklopu sata razrednika, premda na produženim zimskim praznicima sjetili tog datuma, istraživali činjenice te iste povezali s današnjom nemirnom situacijom vezanom uz nedavne potrese koji su pogodili središnju Hrvatsku. Te 1992. godine Hrvatska je krvarila, ginula, ali se izborila za svoje jedinstvo koje je međunarodno priznato. Ovih dana svjetski mediji, veliki broj Europljana i ostalih ljudi cijelog svijeta uz Hrvatsku je kao i te davne 1992. godine. Ovih dana hrvatsko srce pokazalo je jedinstvo i spremnost pomoći jedni drugima. Upravo je to i bio cilj razgovora razrednika Marija Ožakovića i učenika 6. razreda preko razredne grupe te uz ovu vijest donosimo i učeničke uratke.

Na ruševinama moje domovine

Kad sve se ljulja i sve se ruši

tad cijela Hrvatska ne spava.

Svima tad nemir je u duši,

prvo rat pa sad i potresa nevolja ova.

Rupe u cesti, srušene kuće, kamen

na dječjim srcima.

Rekli su svi 1992. i opet će reći „Amen“

za Glinu, Petrinju i Sisak jer mi smo domovina!

                                                    Lana Lukinić, 6. r.

Na ruševinama moje domovine

I dok gledam kako se

moja domovina ruši

srce mi se para,

a nemir je u duši.

Rat, potresi, virusi,

to su bili i to je znak

i čini mi se, svi su nestali,

nema više domovine kakva je bila nekad.

Dok su letjele granate

znali smo od čega se bježi,

 a danas više ne znamo,

među nama nevidljivi neprijatelj leži.

No priznati 1992. godine, zajedništvo smo učvrstili,

pružili jedni drugima ruku, kao i cijeli svijet tada.

Vjerujem, obnovit ćemo sve

jer hrabri smo, a naša je Hrvatska  mlada.

                                                    Matea Slade, 6. r.

Na ruševinama moje domovine

1991. u moju Hrvatsku je došao rat. Vidljiv je neprijatelj pokušao među nama ugušiti zajedništvo, ali nije uspio. Moj tata izgubio je svoje bližnje baš kao što su svoje bližnje izgubili tada mnogi 2018. u poplavama, a nedavno i u ruševinama Petrinje, Siska i Gline od nemilog potresa.

Ali svijet je bio 1992. uz nas kad nas je priznao. I dalje smo složni i dalje je svijet uz nas. Domovina je živjela. živi i živjet će, hrabra u čvrsta u nama, među nama, u našoj duši.

                                                                                               Ivana Sučec, 6.r