U nedjelju 23. siječnja 2005. godine, poslijepodne iza 15.30 turopoljskom je metropolom krenula strašna vijest – umro je Antun Azenić.
Rođen 27. siječnja 1936. godine u Slavoniji, u Koški blizu Našica, Antun Azenić je u kratkoj i intenzivnoj športskoj misiji ostvario najveći rezultat suvremene velikogoričke športske povijesti.

Kao ugostiteljski djelatnik, s diplomom Više ugostiteljske škole, provodi 17 godina u Osijeku. Njegov prvi šport nije bila odbojka, već – kuglanje. Kada se kći Snježana počela baviti odbojkom kod Antuna je poraslo zanimanje za tim športom, ušao je u njega i ostao mu vjeran sve do prerane smrti. Kada je Snježana talentom i potencijalom nadrasla Vukovar za koji je nastupala, Antun napušta rodnu Slavoniju i dovodi je u AOK Mladost, hrvatsku odbojkašku instituciju. Snježana postaje državna reprezentativka i zlatna europska odbojkašica, a Antun s uspjehom liječi ljude ljekovitim biljem i postaje nadaleko poznati narodni travar.

 
U zadnjem desetljeću svog života Antun Azenić utemeljenjem Ženskog odbojkaškog kluba Azena podiže sam sebi najtrajniji i najsjajniji spomenik; rezultati Azene biti će zauvijek zapisani u športskim analima. Kao i način, i vjera i trud, kojim je klub rastao, od školskih klupa do Europe. U samo osam godina, osam Antunovih godina, klub je išao samo gore, prijetio najvećima i postao obrazac športskog kolektiva, ne samo u našem gradu. Osvojen je Hrvatski kup i dvaput naslov državnih doprvakinja. Godine 2003. klub premijerno igra u Europi, da bi 2004. „stara dama“ Europa došla u Veliku Goricu.

Slijedeći korak, vrh Europe, nije dočekao. A stvorio je sjajan tim, uz pomoć stručnjaka, koje je uvijek znao prepoznati i šarmirati, na ovim su prostorima rasle Senna, Diana, Ines, Bernarda, Una, Simona…

 
Otišao je 4 dana prije 69. rođendana. Bio je poseban, oštar i strog, pravedan i neponovljiv. Uvijek uz i za odbojku. Nagrađivan na svim razinama, od županijskih nagrada do nagrada za športskog djelatnika Grada Velike Gorice. Teško ponovljivi športski zanesenjak, s jasnom vizijom športskog puta do uspjeha. Uvijek i jedino po njegovim skicama, nacrtima, vizijama. Djelatnik kakvim se športska Velika Gorica mora ponositi. I priču o novoj, odbojkaškoj dvorani, nije stigao ispričati. Nitko i nije posumnjao da će uspjeti, tek, nekoliko ga je godina dijelilo od realizacije, od nove potvrde da će i ovaj scenarij on napisati. I izvršiti. I bude li se nova športska dvorana zvala imenom njegovim, najmanje je to što velikogorički šport može učiniti za ovog sjajnog i ustrajnog čovjeka i športskog vizionara.