Nekako najistureniji i najpoznatiji športski djelatnici velikogoričke košarke svakako su Ivan Šuker, dobitnik Nagrade za životno djelo 2020.godine i predsjednik HKS-a; Darko Ćopić, dugogodišnja igračka legenda i dugogodišnji tajnik kluba, te Goran Kovačić, predsjednik Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice i tajnik kluba u dva mandata. Ali itekako važni ljudi u svakom športu – a košarka nipošto nije iznimka – sjedili su na klupama pored koševa.

Ako i nisi baš istinski zaljubljenik u košarku, ako i nisi igrao ‘dva na dva’ ili ‘tri na tri’, niti si ikada stao ispod obruča – a velikogorički si površni pratitelj športa – nemoguće je da nisi čuo za Perlu. Jadranko Perlić, istinska legenda, bard. U vrijeme kada mu je uručena Nagrada za životno djelo, rabili smo termin – sinonim za velikogoričku košarku. I nismo pogriješili. Ponajprije, Perla je jedan od rijetkih kojima ima ‘tripletu’ – bio je igrač, trener i vršitelj visokih dužnosti unutar kluba. A onda je prešao i na državnu razinu, povezao je s obnašanjem dužnosti na županijskoj, radio i kao predsjednik Etičkog odbora Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice. Uvijek odmjeren, švicarski precizan i jasan, ponekad i okrutno iskren, samo po potrebi znao je i ‘između redaka’, ali zato i postoje sinonimi. ‘Radio’ je i mušku i žensku košarku, iako će on zasigurno reći da rad bez zadovoljstva nema potpunog smisla. Rad uvijek donosi plodove, a njegovi su bili vidljivi.

Nekako u vrijeme dok je Perlić prestajao igrati i teren zamijenio klupom i vođenjem momčadi, u svijet velikogoričke košarke ulazi Željko Ciglar. Zbilo se to krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih prošlog stoljeća, tko će ga točno znati. Ciglar je danas neprikosnoveno čovjek s jednom od najjačih biografija u svijetu turopoljskog športa. Iako nije Turopoljac već Slavonac, rodom iz Broda, slavonskog dakako. Njegova je biografija – tu nema nikakve dvojbe – daleko najjača u svijetu hrvatske damske košarke. Gdje on nije bio, koga sve nije trenirao, koje sve naslove nije uzeo ili, najbolje rečeno, gdje god je bio ‘sve je pozlatio’; čudo.

Nekako je lik kojeg ‘ne drži mjesto’, drzne se pa će otovo tjedno ili mjesečno zalutati Europom i otići pogledati kakvu utakmicu ženske košarke u Turskoj, Srbiji ili Nizozemskoj, čas je u Pragu, pa London, Limoges, Skandinavija, Apenini. Radio je i mušku košarku, odlazio pa joj se nakratko vraćao, ali ona kao da nije dio njegove priče. Je li tome uzrok i kći Iva, hrvatska košarkaška reprezentativka, ili nešto treće..? Ciglar je u bogatoj i nadasve uspješnoj karijeri osvajao naslove u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, bez trofeja nije ostao ni na Kosovu. Kao izbornik ženskih selekcija Hrvatske ostvario je najveće domete u povijesti ženske hrvatske košarke. Usput je osamdesetih vodio i mušku kadetsku vrstu. Da počnemo nabrajati sve njegove uspjehe i selekcije koje je vodio priči ne bi bilo kraja.
Zagrebački štih na velikogoričku košarku i njezin razvoj ostavili su i nedavno prerano preminuli velikan Silvije Jenkač, Mladen Starčević i Ivan Stanišak. Jenkač je bio taj – poznat i priznat u zagrebačkim košarkaškim krugovima – koji je 1996.godine doveo Damira Pavličevića u Veliku Goricu i pomogao mu da ustroji KK Media. Prvi trener bio je Mladen Starčević, dominantan u regularnim dijelovima nekoliko prvenstava Prve B lige. Kasnije se ispostavilo da Pavličević naprosto nije želio u najjači hrvatski košarkaški rang. Naprosto, liga je gazdi bila preskupa, a u klubu je nadležnima ostalo da učine po staroj narodnoj, te su ‘vezali konja tamo gdje je gazda rekao’. Starčević je radio dobar posao u Velikoj Gorici, no nakon što je projekt Media stavljen ad acta iz Zagreba stiže Ivan Stanišak. Nakon dvije izrazito loše godine – preživljavanja i stagnacije – stvari počinju s vremenom dolaziti na pravo mjesto, pa 2001.godine klub ulazi u rang više, u Prvu B ligu, a Stanišak je proglašen najboljim trenerom Velike Gorice za 2001.godinu.

Jedan od onih koji ima izgleda da krene stopama Jadranka Perlića i ostvari ‘tripletu’ zasigurno je Zvonimir Kovačević. Bio je jedan od najboljih igrača novije generacije velikogoričkih košarkaša, kasnije uspješan trener u klubu. Mogao je ostati i duže da su se neke stvari i odnosi unutar kluba pronašli i posložili, a nisu. Iako još nije rekao zadnju trenersku u dogledno vrijeme – a kada se starosjedioci ili senatori velikogoričke košarke umore – netko će trebati i preuzeti čelna mjesta u klubu. Kova je jedan od njih, jedan od onih koji to mogu.
Aleja velikana škakljivo je mjesto, škakljivi kutak svake povijesti, one športske pogotovo. U nju se tako teško ulazi. Kriteriji su – kao i svugdje u životu – ponekad obojeni nekim čudnim bojama koje sa športom nerijetko nemaju baš nikakve veze.