Posljednjih nekoliko desetljeća u Sportskim novostima na stranicama zagrebačkog amaterskog nogometa bilo je uobičajeno pronaći tekstove velikogoričkog dopisnika s potpisom Mato Paviša. U posljednje vrijeme iskusni nogometni zaljubljenik javlja se sve rjeđe. Nakupilo se punih 70 ljeta i vrijeme je za mirnije i manje stresno zanimanje. Mnogi kažu, to je samo nogomet, ali ako želite biti savjestan, pravovremen, točan, iskren, britak bez dlake na jeziku i bez impresija prema takozvanim veličinama, nije lako raditi i onda mirno zaspati.
‘Nadam se da sam bio upravo takav minulih tri ili blizu četiri desetljeća’ – kazao je uvodno čovjek iz prave sportske obitelji u Novom Čiču.

Mato je igrao niželigaški nogomet i bio trener kao i dva sina mu Mario u Dinamu i velikogoričkom Radniku te Miro u Radniku i Udarniku. Brat Ivan igrao je u Kranjčevičevoj, Radniku i Dinamu (NČ), supruga Ana bila je rukometašica, unuke Lucija, Josipa i Ivana također danas igraju odbojku i rukomet za što je pak zaslužna također sportski nastrojena snaha Ana. Svi spomenuti žive zajedno na dva susjedna dvorišta. Mato Paviša je međutim zanimljiv lik zbog još jedne zanimacije.
‘Sportske novosti redovito čitam i pratim od 1962. godine, što zaista nije malo, kada su mi prvi put došle u ruke kao 12-godišnjaku. Kasnije su me u Velikoj Gorici pa i Zagrebu viđali i nazivali “čovjek sa Sportskima ispod ruke”. Sportske stižu i danas, svakodnevno na kućnu adresu već oko pola pet u jutro, a nakon mojih, kasnije prođu kroz ruke svih mojih gore spomenutih. Moram istaknuti da sam sakupio i čuvam u uredno posloženoj i uređenoj arhivi sve moje objavljene tekstove. Ima ih više tisuća u sedam velikih registratora i rado ih prolistam i prisjetim se minulih dana’ – dokumentirao je Mato svoje životno djelo.
Zahvaljujući ljubavi prema nogometu pa i drugim sportovima (pisao je još i o ženskoj odbojci) a onda i prema Sportskim novostima, imao je priliku upoznati mnoge renomirane sportaše pa i u svjetskim razmjerima.

‘Za primjer, upoznao sam Zvonu Bobana i Robija Prosinečkog, te njihove očeve Marinka i Đuru još dok su im sinovi igrali za pionire Dinama. Rado se prisjetim i druženja s pokojnim legendarnim vratarom Dinama Gordanom Irovićem, Đalmom Markovićem, Rudijem Cvekom koji se volio pohvaliti igranjem na čuvenoj Marakani u Brazili pred 200 tisuća gledatelja. U novije vrijeme volio sam surađivati s trenerima Damirom Milinovićem i Samirom Toplakom. Pisao sam za mnoge klubove od najniže sedme lige hrvatskog nogometa pa do 1. HNL (nedavno o zagrebačkom Dinamu i novom treneru Igoru Jovičeviću), a bilo je i međunarodnih dvoboja naše ženske reprezentacije. Ponosan sam tako i na jedan tekst i fotografiju na kojoj su Janica i Ivica Kostelić uz legendarnog dedu Azenića iz velikogoričke odbojkaške Azene’.
Mato ističe još jednu veliku ljubav. ‘Neizmjerno volim Grad Zagreb mada sam iz okolice Velike Gorice koju također obožavam. Školovanje i radni vijek (Zvijezda, pa Slavija i onda Diona) proživio sam u najdražem gradu i to su dani koji se ne zaboravljaju. Poznavao sam gotovo svaki kutak naše metropole, a i dan danas prorade emocije na svaku prelijepu baladu ili pjesmu Ive Robića, Arsena, Gabice, Špišića, Diklića, Zdenke Vučković na tu temu. Obožavao sam NK Zagreb i bio gotovo inventar Kranjčevićeve, dok su tamo pred krcatim tribinama igrali Dračić, Bubanj, Wacha, Branko Galeković iz Mraclina i društvo, a kasnije Koka Smolek (generacija Matinog bata Ivana), Gec Rukljać, Antolić, Bakota i Pini Kranjčina oba iz Buzina, Pero Močibob, Čopor, pa još kasnije Željko Župetić. Grijeh je nažalost u vezi toga i spomenuti današnjicu’ – nostalgičan je Mato Paviša.
Pokušavao je Mato Paviša reći pisanju zbogom. Samo „pokušavao“, no nije išlo. Ne može se protiv „ljubavi“ iz mladosti. Još i danas Paviša objavljuje članke u Sportskim novostima sa istim žarom kao i prije nekoliko desetljeća. Uz Sportske novosti Velikogoričani njegove sportske kartice mogu pročitati i na web portalu City portal.
‘Uz pisanje umirovljeničke dane kratim uz šah, susjede, ribičiju i poneku pivicu s kolegom i „amigom“ dopisnikom iz Mraclina, – zaključio je legendarno sportsko „pero“ iz turopoljskog kraja, Mato Paviša.