Davor ŠTUBAN, foto: arhiva Hani ISTANBULI

Otišao je Jenki, ostao je Hani, krilatica je nakon turbulentnih godina u velikogoričkoj košarci. Stručnjak arapskog podrijetla naslijedio je velikog Jenkača, čovjeka od košarke. Jenki nas je napustio, da ga je netko stigao upitati tko bi ga trebao naslijediti sigurno bi rekao četiri slova – Hani. Godinama su bili poput Stania i Olia, nerazdvojni, uvijek u istoj priči, na istoj valnoj dužini, istinski sinonimi za velikogoričku košarku. Stalni, kvalitetni, radni i prpošni. I nije im smetalo ako se trebalo odvojiti od „matice“ i oformiti novi klub. Uvijek su imali stav, zato su ih i poštovali, a čine to i danas.

Velikogorička košarka danas gušta u nikad boljim danima, uspješna, pri vrhu i priča godine. No, još prije godinu dana nije bilo tako, imali ste značajnih problema u radu s mlađim uzrasnim kategorijama i onda se pojavio Duško.

ISTANBULI: „Da, u pravu ste kad kažete nikad bolji dani. Dobri, ali naravno da se ne trebamo zadovoljavati s trenutnim stanjem i trebamo težiti tome da budemo još bolji na svim klupskim nivoima. Što se tiče problema da, postojali su i ne bih se vraćao na tu temu – zbog čega i zašto – ali definitivno grešaka je bilo. Dolaskom gospodina Radovića – koji je veliki košarkaški zaljubljenik i entuzijast – na mjesto predsjednika stvari su se počele razvijati u pravom smjeru što se tiče omladinskog pogona, a i cjelokupnog klupskog plana i programa. Ima moj naklon do poda. Uspio je postaviti modalitet rada i zna se tko što radi, a samim time ima odgovornost za svoj dio posla.“

Koji je današnji odnos Velgora i Gorice, koliko točno trenera ima u svakom klubu pojedinačno? Ima li talenata, jer to je vječita priča koja uvijek ide nekako ovako – talenata ima, biti će igrača, a na kraju ispadne da nisu ostali niti ušli u seniore. Kako je danas, tu je i priča o Zrinjevcu i suradnji dvaju klubova?

ISTANBULI: „Odnos je vrlo jednostavan, Velgor je sestrinski klub koji radi sve što je vezano za omladinski pogon u korist KK Gorice. Velgor je škola košarke koja animira, okuplja i upoznaje djecu sa košarkom kao sportom i slijedom toga radi selekcije koje se natječu u svim natjecanjima počevši od mini basketa pa do U-12 natjecanja. U kompletnom pogonu radi 8 trenera počevši sa šefom omladinskog pogona Mikijem Starčevićem, trener kadeta je Nikola Piacun, mlađih kadeta Ivan Skenderović, U-13 Josip Ivanković, U-11 Danijel Jukić i Dado Sadžak, U-9 Ida Jenkač i naše curke kadetkinje koje također vodi Danijel Jukić i moja malenkost kao voditelj škole košarke  i trener juniora.

ODRICANJE, VOLJA I ŽELJA ZA NAPRETKOM

Da, talenata uvijek ima i biti će i moramo biti sretni zbog toga što smo iznimno talentirana sportska nacija. Kada spominjete te talentirane klince koji se izgube u nekom trenutku uvelike je tome razlog što se mora uz talent spojiti veliko odricanje, želja i volja za stalnim napretkom. A to ne ide bez mukotrpnog rada. Taj spoj nije lako dobiti, a na nama trenerima je zadaća da pokušamo sve da bi usadili taj način razmišljanja kod djece, da ne mogu kako u životu tako i u sportu bez velikog odricanja i rada.

Što se tiče suradnje sa Zrinjevcem… ideja nam je da djeci omogućimo što lakši prijelaz iz omladinskog pogona u seniorski i da ih pripremamo za najviši rang natjecanja u kojem se naš klub nalazi, a to je Premier liga. U Zrinjevcu će dobiti seniorske minute koje su im neophodne za njihov razvoj, a plan nam je u skoroj budućnosti da te minute dobiju kroz Velgor.“

Nogomet je istinski primat ne samo na velikogoričkom području, već kudikamo šire. Koliko mladi danas zapravo vole košarku, koliko su vezani uz nju? Jer ako netko nije vezan i istinski štovatelj teško je od njega napraviti košarkaša.

ISTANBULI: „Nogomet će uvijek biti ispred svih sportova i ne trebamo se zamarati i natjecati s njima nego „zarovati“ još jače kako bi usmjerili djecu u košarku. Treba biti realan  i iskren da trenutno košarka ne kotira dobro kod djece. Ono što nam treba je sigurno jedna pozitivna priča oko reprezentacije jer je ona veliki motiv za bavljenje sportom kod djece. To se jasno vidi kod nogometa i rukometa.

ODLAZAK NA OLIMPIJSKE IGRE DIGAO BI KOŠARKU

Ono što pričam čak ne mislim isključivo samo na rezultat. Bilo bi sjajno kada bi ga ostvarili već sljedeće ljeto, a to je odlazak za Olimpijske igre kroz kvalifikacije. Mislim da nam se ne smiju dešavati otkazi igrača kojih je bilo jako puno posljednjih godina, a to se odražava na samu priču oko košarke i na onaj kult reprezentacije koji želimo dobiti. Trebamo stvarati pozitivnu atmosferu u kojoj će igrači jedva čekati okupljanja i gdje će onda željeti dati cijeloga sebe za tu šahovnicu. Naravno da su igrači ti koji moraju shvatiti da im mora biti čast nositi hrvatski dres i to je preduvjet bez kojeg se ne može.“

Koje su akcije u planu da bi se još više poboljšao rad s mladima? Koji su danas najveći talenti velikogoričke košarke, a koji hrvatske. Vidimo, i malo se i sramimo, da više nismo konkurentni ni u ABA ligi, veselimo se svakoj pobjedi, a one su tako rijetka pojava. Tko je (su)kriv za ovakvo stanje u hrvatskoj košarci?

ISTANBULI: Imamo projekte školske lige i mini basketa kako bi privukli što veći broj djece međutim trenutna situacija oko Covida nam ne ide u prilog i ti projekti će pričekati bolju situaciju. Što se tiče talenata ja stvarno ne bih izdvajao nikoga kao što sam pričao i maloprije da ih imamo ali poanta je da bez rada neće dobiti dimenziju više što je potrebno za vrhunske rezultate jer sport je uznapredovao posljednjih godina i da bez tog rada talent neće biti dovoljan.

Nažalost stanje nije dobro, nismo konkurentni jer uvijek je pitanje novca i tu kaskamo dosta. Ne mogu uprijeti prstom i reći tko je krivac, ali sigurno mogu reći da općenito financiranje sporta nije na razini onoga što sport vraća. Ja mogu navoditi primjere iz košarke i znam da smo što se tiče infrastrukture među lošijima u regiji, a bez toga alata teško možemo stvoriti uvjete za vrhunski sport. Tu je i problem trenerske struke, oni su mahom honararci i rade taj posao iz ljubavi. Rijetki su profesionalci koji mogu svu svoju energiju prenijeti na djecu, a baš ta energija je ključ da bi ta djeca zavoljela košarku kao sport i ostala u njoj. Ne možete mi reći da netko tko radi 8-10 sati u firmi i nakon toga dolazi među 15-25 djece gdje sva ta djeca očekuju da nešto nauče i da se zabave a vi na sve to morate držati i učiti ih disciplinom. Netko tko nikad nije radio taj posao ne može znati koliko trener bude prazan nakon ta 2-3 sata! Jer raditi s djecom je velika privilegija, ali i mukotrpan rad sa velikom odgovornošću i zato treneri moraju biti profesionalci i biti adekvatno plaćeni da bi mogli razvijati i posvetiti se toj našoj talentiranoj djeci. A onda imamo i klupske politike ljudi koji ne razvijaju i nemaju povjerenja u te naše klince i u tom ključnom periodi se ti isti izgube i zato moramo dati šansu mladima.“

Poruka mladim košarkašima i športašima za kraj?

ISTANBULI: „Da budu ustrajni u tome što rade i da nikad ne odustaju jer sport ima uspona i padova kao i život a najveća vaša prednost može biti koliko se brzo možete ustati.“