Što ti je život… Dani lete i prelete, a onda se ponekad igrom slučaja sve vrati gotovo pola stoljeća unatrag. Gore potpisanog autora teksta, danas 70-godišnjaka, jedan susret vratio je neočekivano u 1973. godinu i proradilo je živo sjećanje. A proradile su i emocije. Nogometna ovisnost od početka života kriva je za sve. Rodno Novo Čiče je autoru, polaskom u srednju školu negdje 1965. godine, zamijenio Zagreb, i rodila se vječna ljubav prema najljepšem gradu, a onda i nogometu naše metropole.

Začudo, na prvom mjestu nije bio Dinamo, kao kod većine, već NK Zagreb. Danas, nažalost, nije ostalo ni malo “z” od tog imena što se kluba tiče. Postao sam gotovo inventar stadiona u Kranjčevićevoj ulici još dok su početkom 60-tih tamo igrali Mišić, Galeković, Meštrović, Klobučar, Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj, Wacha, Dračić, Azinović i ostali iz generacije kraja 60-tih. A trener je bio Gustav Lechner. Prvoligaši ondašnje države igrali su uglavnom pred ispunjenim stadionom. Početkom sedamdesetih stigla je nova generacija, također uglavnom domaćih, a vrhunskih igrača.

I ovog četvrtka susreli smo jednog od tada glavnih aktera. Dok smo u lokalu “Kavalir Dubravka” Hrkovca u Novom Čiču ispijali drugu kavicu, naišao je bivši nogometaš slavne generacije Zagreba Petar Močibob, danas vlasnik prestižnog lokala na Dolcu u Zagrebu.

Susret je automatizmom vratio život natrag na 19. srpanja 1973. godinu i kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u 1. ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.

Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!! Prije, a i kasnije, nikad više! Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Zbog čega danas nismo toliko zaluđeni nogometom, jedna je priča za dulji elaborat. Prilikom današnjeg susreta s Močibobom nismo ga željeli previše gnjaviti prošlošću. Nakon fotografiranja, saznali smo neke sudbine bivših mu igrača u Zagrebu, a Pero se pohvalio zdravljem i vitalnošću. Dolazi u okolicu Čiča jer ga kod prijatelja zanimaju – orlovi. Da, Pero je uvijek bio unikat.