Nema vozača koji se najednom nije našao u gustoj magli. Kada je zrak zasićen vlagom, vodena para pretvara se u lebdeće kapljice vode. Ono što iz nizine promatramo kao oblak, na uzvišenju čini nam se da je magla. Proces nastanka magle istovjetan je procesu nastanka oblaka.

“Posvuda magla. Uzvodno teče među zelenim adama i livadama; nizvodno se onečišćena valja uzduž dokova pristaništa i prljave vode velikoga (i prljavog) grada. Magla nad Essexovim močvarama, magla nad Kentovim uzvisinama. Magla gmiže skladištima ugljenovih teretnjaka, magla naliježe na brodogradilište i lebdi oko užadi velikih brodova…” (Dickens)

Godine 1952. smrtonosna je londonska magla reakcijom dušikovog sa sumporovim dioksidom ubila 12 tisuća ljudi. U zagađenim kineskim gradovima nastale čestice sumporne kiseline neutralizira amonijak.

Magla je metafora za duševni nemir, nesigurnu budućnost i pijanstvo. Ako je cesta život, svakodnevica je magla. Sva stvorenja noći obitavaju u magli. Sunce je i vjetar razbijaju. Carl Sandburg napisao je: “Magla stiže/na sitnim mačjim šapama”. Ne srljajte kao guske u maglu!

Čak ni ljeti magla nije rijetka pojava. Prelaskom toploga zraka preko ohlađenog mora vodena para kondenzira i stvara prizemni oblak. Najviše je jadranske magle u venecijanskoj laguni.

“Navečer, onoga prvog zaista hladnog novembarskog dana, kada su mraz i magla pritisnuli vukomeričke brežuljke, Turopolje i Zagreb koji se više nije ni vidio u daljini, a sav je prizor bio u sivo-modrim obrisima, kao na skicama i crtežima Milana Steinera…”(Jergović)