Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA Kako policiji objasniti gubitak osobne iskaznice


 

Ako se ikada nađete u ovakvoj situaciji, bez ideje kako opisati gubitak ovog važnog dokumenta, možda vam sljedeće priče budu od pomoći. Pa pogledajmo…

Heidegger gubi osobnu iskaznicu

Kad su mi na policiji uručili formular u kojem valja objasniti kako i gdje sam izgubio osobnu iskaznicu (OI), nisam mogao odoljeti, a da ne zamislim kako bi ga, primjerice, umjesto mene, ispunio filozof Heidegger… …Pitate me kako i gdje sam izgubio taj, u kontekstu pripadnosti državi, važan dio građanskog identiteta? Heh, što je to uopće identitet? Da je OI tako važna onda bi i moj uvaženi kolega Descartes umjesto svoje čuvene izreke napisao: “Imam osobnu iskaznicu, dakle jesam”.  No dobro, to je već druga priča. Ne treba imati posebno pronicljiv detektivski um kako bi se izveo zaključak da bi kirurški precizan odgovor na pitanje kako i gdje sam ju izgubio, pod golem upitnik doveo smisao traženja nove osobne iskaznice. Kao prvo, nisam uopće izgubio osobnu iskaznicu, samo se ne mogu sjetiti gdje sam je ostavio, a to je, vidite, različito od izgubiti, jer kad se nešto izgubi onda se nema pojma ni kako ni kada ni gdje, a ja se točno sjećam da sam ju prošle srijede izvadio iz jakne i odložio ju…ali se, eto, ne mogu sjetiti – gdje. Dakle, dvama bitnim preduvjetima za gubljenje stvari moj slučaj uopće ne udovoljava. Možemo li, strogo matematički gledano, to onda nazvati gubitkom? Problem, dakako, nastaje kad se u obzir uzme da su vrijeme i prostor neodvojivi fenomeni to jest jedan drugom uvjetuju postojanje pa možemo reći da gubitkom prostorne gubimo i vremensku komponentu, tako da zapravo dvotrećinski gledano, u pravu ste – izgubio sam svoju osobnu iskaznicu, premda i dalje mi je poznato kako…

Vojvođanska verzija

Znate, kod mog ujaka Steve uvek vlada haos. Deca trče s jednog kraja sobe na drugi, pa se pentraju po zidovima i skaču na lustere s kojih vise kao majmuni. Stevina žena sva ustrčana pred nas iznosi kokošju juhu, pa predelo, pa glavno jelo, pa još glavnije jelo, pa opet supu – ovaj put goveđu, pa kolače jedanput – dvaput – triput, pa te pita jesi’l jošte gladan, pa ti ne veruje da nisi – pa sve opet ispočetka donosi pred tebe… Brate, čovek glavu izgubi prateći ju, a kamoli ličnu kartu…

Morske ideje

Visoki valovi i struje odnosili su našu pedalinu sve dalje od nudističke plaže gdje smo se moja djevojka Marija i ja čitav dan zabavljali kartanjem. Neću sad o detaljima gdje sam, onako gol, držao osobnu dok sam pedalirao. Reći ću samo da bez osobne i inače ne idem nigdje. Nisam lud. E i digli se valovi, baš se digli, ko meni na Mariju kad sam ju prvi put vidio. Vrtimo mi pedale k’o sumanuti, al’ ne moš ti protiv mora kad se ono protiv tebe uroti. Usprkos jakom trudu sve smo bliže otvorenom moru. Sjetim se tad da imam sa sobom osobnu. Izvlačim ju iz…rekoh neću o detaljima, i uzmem njome snažno veslati. Taman smo time bili na nuli. Ni naprijed prema kopnu, ni nazad prema pučini. Stajali smo tako na mjestu neko vrijeme dok se Marija nije sjetila da i ona ima osobnu. Vidite kako su one bitne i od presudne životne važnosti. I tako mic po mic bližili smo se obali, prelazeći valove kao da su omanja vodena brdašca. Osobnu iskaznicu, svjedočanstvo plavokosog Šveđana što se sunčao blizu, ispod ručnika klještima ugrabio jedan rak i odnio ju u nepoznatom pravcu. Za to vrijeme Marija i ja smo se bezbrižno praćakali u plićaku. Zašto glupi Šveđan nije zaustavio raka i upozorio ga da ne krade tuđe stvari, nije mi poznato – ulijene se valjda ljudi na suncu. Nemam čak ni blagu ideju za što bi moja osobna iskaznica mogla poslužiti tom račjem smradu…

Gljivareva priča

Čitavim putem šumom pratio me jedan omanji patuljak. Kud baš napisah omanji, jasno da je omanji, kao da sam napisao da me je čitavim putem pratio jedan poveći King Kong. Kad sam se sagnuo ubrati prvi vrganj tog dana, začuo sam šum koji nije bio vjetar, znam ja kako vjetar šumi, u šumi. Okrenem se, kad tamo – nikog. Sve mi nešto sumnjivo, al ajde pusti, rekoh sam sebi. No nisam mogao pustiti. Nakon par mučnih minuta osjetih da nisam baš pri sebi i što ću drugo u tom času nego posegnuti za osobnom da se podsjetim tko sam, što sam. I tako, guram ruku u zadnji džep kad tamo – nema novčanika u kom je i osobna. Ajme što ću sad, nema mi osobne, kako ću sad znati tko sam, mogao bih biti bilo tko. Umjesto novčanika u džepu sam kasnije našao vizitku od patuljka. Smije mi se  đubre u facu. Baš nisko, a i kako će drukčije. Ja vam kažem, ma kakvi cigići, šumski patuljci su najgori džepari. Jesam li napisao najgori? Htio sam reći najbolji. E da, prijavio bih i nestanak novčanika…

Brat koji voli jesti plastiku

Oluja je bjesnila te noći. Grane su se povijale na podivljalom vjetru, a jedna pokisla crna mačka jezivo cviljela kraj otvorene kante smeća. Vrativši se kući s dvadesete godišnjice mature koje se, budimo realni, dosta nejasno sjećam, znam samo da mi je brat, s kojim živim u garsonjeri od 6 kvadrata rekao: “Bok brate”. Ničeg se drugog ne sjećam da vam pravo kažem. Znam i to da mi je jednom kad smo bili mali pojeo plastični autić samo da se ja ne bih mogao igrati s njim.

Objava FRIK IZ KVARTA Kako policiji objasniti gubitak osobne iskaznice pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.