…„Kaje Majs, trčiš i smišljaš nove priče na svježem zraku?“ nakon što me opetovano viđala kako u društvu s Marinom trčkarajući jezdim po obilaznici, jedna me poznanica priupitala u Dobrom danu – u koji sve rjeđe zalazim jer mi je trčanje otupilo potrebu za odlaskom na pivu i alkohol općenito. Možda i zato jer sam poslije trčanja toliko miran i spokojan da nemam baš nikakvu potrebu za unošenjem supstanci kojima sam prije volio izazivati to stanje, anulirajući posljedice stresa kojemu sam s obzirom na stil života i dnevne obaveze itekako izložen. No, za razliku od alkohola koji to čini samo privremeno kod trčanja dan poslije nema ni mamurluka ni padanja u depresiju. Čak štoviše, taj mir je zakamuflirani zdravi tjelesni umor (ili obratno – svejedno) čitav sljedeći dan radi za vas kao svojevrsni psihički štit. Što da vam kažem – doista mi paše ovaj novi, zdraviji oblik življenja i promjene na bolje koje vidim na svom tijelu. Kad me je ta ista poznanica pitala jesam li dobro, jer da djelujem malo sasušeno – znao sam da sam na dobrom putu i da vježbanje ipak radi željene promjene na tijelu (čitaj:mršavim) – unatoč tome što paralelno s tim nisam uveo nikakve, od strane struke inače preporučene, jedačke restrikcije. Dijete me doista ne zanimaju. Jedem sve što mi tijelo traži i u količinama koje su mi u tom trenutku potrebne.

Godilo mi je da zna za moju kolumnu, ali nakon što sam automatski krenuo potvrditi njenu pretpostavku o tome kako trčeći smišljam nove tekstove, malčice sam zastao. „Pa zapravo“, zamucnuo sam „ono što mi se najviše sviđa kod trčanja je to da dok trčim ne razmišljam o ničemu.“ Iznenadio sam time i samog sebe jer nisam to bio svjesno ni opazio dok mi ona nije postavila to svoje pitanje. Doista, u ovom današnjem svijetu kad je čovjek sa svih strana zatrpan gomilom informacija, briga i obaveza o kojima je protiv svoje volje prisiljen razmišljati i voditi računa, predivno je to da mu ova vrst fizičkog opterećenja pruža potpuno mentalno rasterećenje. Ili možda ovako – potpuna uključenost u trkačku fizičku aktivnost omogućuje potpuno mentalno isključenje. Sve o čemu eventualno razmišljaš je kako rasporediti svoju snagu da uspješno dovršiš planirani trening za taj dan. Trčanje je hipnoza, rekao je Kotrla, a Marina je nadodala kako smatra da je to najbliže meditativnom stanju što je ikad uspjela prići. Osim toga, trčanje je za mene već i svojevrsni oblik ovisnosti jer strogo kemijski gledano, te svakodnevne doze lučenja endorfina dovele su me do toga da ih tijelo želi se više i sve češće. Uličnim rječnikom, zakačio sam se. I to opasno. Već zamišljam kuru odvikavanja koju mi ispisuje liječnik. „Friče, trči od svog ulaza do Spara. Triput dnevno. U pravilnim razmacima. Nemoj dakle iz dućana odjednom uzeti sve potrebne namirnice već rasporedi nabavku dnevnih potrepština na 3 manja dijela. Budi mudar. Nije naodmet ni da kad ideš na posao čekaš bus nekih 150 metara od stanice pa ti fino zasprintaj kad začuješ da bus dolazi. Samo pazi da se pritom ne ozlijediš Da imaš djevojku preporučio bi ti i da njoj trčiš u zagrljaj. Al’ ti si papak koji nema djevojku pa zaboravi ovo zadnje. E moj Friče, vrijeme ti je da se ženiš. Ili, kad bolje razmislim, radije nemoj. Još ćeš mi doći na kuru odvikavanja od momačkih dana…“

Mali savjeti trkačkog početnika:

  1. Ne valja jesti netom prije trčanja. Već mi se stoput dogodilo da mi se počne kenjati iako sam to obavio netom prije polaska na obilaznicu. Dvaput sam i povrać’o. Lijepe žene rolaju kroz grad, ja na uglu rigam sasvim sam.
  2. To što te nešto boli, koljeno, pokosnice, stopalo, mišići, najčešće je znak prilagodbe tijela na nove napore, a ne znak da nešto krivo radite ili najava ozljede zbog koje bi trebali prekinuti aktivnost.
  3. Ne žurite. Postepeno pojačavajte tempo i kilometražu – imate na guglu zlatno pravilo pojačavanja od 10% tjedno – nije loše pridržavati ga se – preventivno ćete djelovati na moguće ozljede, a i više ćete uživati u onom ritmu na kojeg vam je tijelo u aktualnom stadiju vaše fizičke forme spremno.
  4. Trčite u dobrom društvu. Netko pored vas znatno umanjuje monotoniju trčanja, a i nije loše ako u vama budi natjecateljski duh ili jednostavno svojom energijom pozitivno utječe na vas kad vam je teško. Poput „moje“ Marine.
  5. Odgovarajuće tenisice i obleka su važni, ali ne i presudni element. Volja da se s time bavite par puta tjedno je puno važnija. Dobra vijest – zakačenost ili ti lagana ovisnost o trčanju u tome prilično pomažu.
  6. Ne očekujte da ćete smršaviti preko noći. Nakon što ste krenuli s treningom vaga vam još mjesecima može pokazivati skoro istu kilažu s kojom ste i počeli, ali neka vas to ne obeshrabruje. U međuvremenu ste zasigurno otkrili da si izgledate vitkije, mišićavije i zategnutije, a vjerojatno su to primijetili i vaši prijatelji. Mišić je teži od sala, dakle obratite pažnju na centimetre oko struka, a ne na promjenu težine. Osobno, brojka na vagi me uopće ne zanima već ono što vidim u ogledalu.
  7. Kad nešto volite naći ćete vrijeme za to koliko god vam zgusnut i zahtjevan bio dnevni raspored i obaveze. Ne smišljajte izgovore za neodlazak na stazu. Smišljajte način kako da se organizirate da odete i, vjerujte mi na riječ, uvijek ćete ga naći…

… Moja trenerica Marina je vrlo zgodna, ali i udana, pa se trudim da moje loše upucavačke fore (jer drukčije ne znam komunicirati) uvijek zvuče kao da su tu samo zbog tjeranja zezancije, a ne i malog testiranja njene fleksibilnosti po tom pitanju. Doduše, još je nešto tu posrijedi. Naime, znajući da naš odnos nikad neće prerasti u nešto drugo osim prijateljstva koristim njeno odobravanje i spremnost na igru u kojoj se barem u sferi fantazije, da bude malo zabavnije i sočnije, postavljam(o) u ljubavnički kontekst.

. Uslijed jednog od, po mene bar, opasnije napornih treninga između samrtnih hroptaja nekako sam uspio iscijediti iz sebe:

“Sorry Marina, ne mogu ja ovako – ja sam aerobni organizam, lako tebi ovako brzo trčati kad si anaerobni – još malo i steći ćeš status papučice”, cimam ju malo. “Ili amebe bičaša”, kaže i odsimulira prema meni udarac bičem što je taman bilo prigodno jer je, old school trenerski nastrojena, odlučila u tom času ubrzati naš tempo. Umirem, ali se pravim da mogu pratiti sve to. Ko što rekoh u prethodnoj kolumni – ne mo’š od sramote i muškog ponosa kapitulirat pred ženom. „Ovo je ko sex, dahćem, znojim se, trudim i stenjem, a ti se dosađuješ.“ Trudila se ne nasmijati, ali odao ju je pomak borica kraj očiju. Prihvatila je zajebanciju:

„Misliš, koja ni ne zna da se sexate!“, piknula me, al’ fora je bila tolko dobra da joj ni stotinke nisam mogao zamjeriti.

„Drugi put u tišini sve i bez stenjanja!“, dodala je, a ja bi se bio nasmijao da sam imao daha viška.

„E kad obavimo do kraja ti platim i odem“, glumim da sam hrabar ići u ekstrem, ali to je samo zato što pouzdano znam da mi Marina neće zamjeriti. Sažalila se žena nada mnom pa iskorištavam njenu sućut nad mojom tjelesnom „kondicijom“…

Objava FRIK IZ KVARTA Kako i zašto sam počeo trčati 2.dio pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.