Ljeto je, praznici su! Prije „pravog“ odmora na moru moji unuci Lovro, Eva i Zora došli su na nekoliko dana k baki i dedi u Mraclin. Teško je procijeniti tko više uživa: baka jer su joj unuci došli na više dana ili unuci jer im baka ispunjava sve željice.

Iako sam ručak skuhala upravo po njihovoj želji, kad sam ih pozvala da dođu jesti odgovorili su: „Čekaj baka, samo da pređemo ovaj nivo u igrici Super Mario! “

Lako je vama prelaziti te vaše nivoe, zavaljeni u dedinoj fotelji, s upravljačima u rukama. Trebali bi izaći malo van na dvorište, na travnjak koji je deda upravo radi vas lijepo pokosio.

E da smo mi bar nekad imali takav travnjak! Mi smo se najviše igrali u Škarpi.

– „A gdje ti je ta Škarpa, baka? “

– „To vam je teren uz prugu. Toliko smo trčali i hodali po škarpi da tamo i nije bilo trave. Nije stigla niknuti. Mi se nismo mogli dočekati da vrijeme zatopli da možemo hodati bosi. Često smo i stali na trn, ali nakon što bi ga mama iglom izvadila opet smo dalje trčali i skakali kao da ništa nije bilo.“

Dečki su tamo najčešće igrali nogomet. Golove su označili sa po dvije cigle, lopta je bila krpenjača ili neka kožna, istrošena, poklonjena od nogometnog kluba. Igralo se ozbiljno i uporno svaki dan. Da su to radili dobro i vješto i da se upornost isplatila, dokaz su braća Crnić koji su zaigrali u Dinamu u Zagrebu. Zadržali su pozicije iz škarpe: Zlatko je u Dinamu bio golman, a Tona je zabijao golove (uz to obojica su završili Pravni fakultet).

Zimi, kad bi pao snijeg – mi opet u Škarpu! To je bilo jedino sanjkalište jer u turopoljskoj ravnici nema brijega za sanjkanje. Desetke puta smo se spustili niz taj brežuljak, cipelice od kože sasvim su se razmočile, a nožice su bile led ledeni. Kad sam došla doma, baka (koju smo zvali mamica) brzo je nalila toplu vodu u lavor i grijala hladne nožice. Nije bilo buca koje danas mogu izdržati vaš cjelodnevni boravak na snijegu, no kožnate cipele imale su i svojih prednosti – odlično se u njima moglo klizati na dugačkoj zaleđenoj stazi u Šabariću. Posebno divljenje izazvali su i dečki koji su na svoje kožne đonove zabili još i željezne cveke (mali čavli s velikom glavom). Oni su u jednom zaletu mogli otklizati preko cijele staze, dugačke i po desetak metara.

Kada se zimi nije moglo van, igrali smo se raznih igara u kući. Najčešće kod susjeda Miška Kosa za velikim drvenim stolom: Čovječe ne ljuti se, Mlina, Na slovo – na slovo, Fanta, Leti-leti, tapkanje sličica itd.

Ljeti, osim u Škarpi mogli smo se igrati i na ulici jer nije bilo prometa. Česta igra je bila Školica. Iscrtali bi na zemlji „školicu“ i skakanjem bi tjerali plosnati kamenčić koji nije smio zastati na crti. Zatim Trkićanje s pet podjednakih kamenčića koje smo bacali u vis i hvatali u deset zadanih varijanti. Pobjednik je bio onaj tko je to napravio bez greške. Dečki su se češće pikulali. Iskopali bi jamicu u zemlji i gađali je pikulama. Pikule su najčešće bile kuglice iz ležaja nekog starog traktora, a nekad su ih i sami radili od gline. Tek kasnije pojavile su se i staklene pikule. Umjesto pikula znali su se igrati i gumbima i novčićima koje su bacali do crte, a tko je bacio najbliže crti dobio je sve novčiće.

Igra školice (Izvor: web)

Cijele dane provodili smo vani, a kući bi navratili samo nakratko kad smo ogladnili. Na brzinu bi odrezali šnitu kruha, namazali je mašću, posipali sa soli, crvenom paprikom ili šećerom (već prema želji) i brzo se vratili u igru.

Prava strka nastala bi u slučaju kada bi u daljini čuli „Slaaadoooleeed! “ Sladoledar je vozio sladoled u velikoj kutiji na kotačima sličnim biciklu, a sladoled je bio u velikoj kanti obloženoj ledom. Sladoled se mogao kupiti i za jedno jaje. Dotrčala bih do mamice koja mi je dala jaje da si kupim sladoled. Moji prijatelji iz ulice još se i danas sjećaju mamice koja je u jesen svoj djeci dijelila koštice od tikvajne koje je brižno sušila na rubu velikog štednjaka. Tako nas je okupljala i pričala nam priče.

Bilo je puno igara kojih smo se igrali, ali ću vam ih samo spomenuti jer bi predugo trajalo da ih sve opisujem: graničar, lanca prebijanca, preskakanje štrika, skakanje u vis preko štrika, potezanje štrika, neka puca neka puca, ledene babe, lovice, ping-pong (za koji smo sami izrađivali rekete i lijepili gumu na dašćice), ping – pong s tri igrača, a zvali smo ga „vola oko stola“. Nešto kasnije igrali smo gumi-gumi. U sumrak nam je svima najdraža bila igra skrivača.

Za većinu tih igara  vrijedilo je pravilo: Što nas je više to je ljepše, bolje i veselije!

Ovo me podsjetilo da pohvalim organizatore Vidovih dana u Mraclinu kada je jedan dan u tjednu određen za dječje sportske igre. I ove godine okupilo se puno malih natjecatelja i njihovih obitelji, a kad sve prođe u dječjem veselju, igri i druženju onda je to neprocjenjivo!

Kad se vrate kućama nastavit će igrice iz virtualnog svijeta za koje im ne treba društvo. Čak i kad imaju društvo, kad ih vidim na klupi u parku – zajedno su, ali je svaki zadubljen u svoj mobitel i ne razgovaraju. Znam da to danas treba znati i da svi vi tako vješto tipkate prstićima da nas starije i zadivljujete tom vještinom, ali ne treba zaboraviti kretanje na svježem zraku, u prirodi i u društvu svojih vršnjaka.

– „Dobro baka, sad kad dođemo na more čeka nas cijela ekipica s kojom ćemo plivati, roniti, graditi kule od pijeska na plaži, a pred večer, isto kao i vi nekad, igrat ćemo skrivača.“
– „Baš mi je drago i želim da vam bude lijepo! Pošto idete do Zadra, morate proći kroz Liku. Zamolite tatu da stane u mjestu Smiljan da vidite gdje je rođen veliki izumitelj Nikola Tesla, jedan od „krivaca“ za to što vi danas možete igrati te vaše igrice.“
– „Znamo, baka, da je tamo uređen Memorijalni centar, ali tamo ćemo ići sa školom, a sada jedva čekamo more!
– „Lijepo, a čim dođete na more obavezno mi pošaljite poruku na mobitel i koju slikicu. Priznajem, baš je zgodan taj mobitel! “

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Dječje igre i igrice.