Štrajk nastavnika u školama „doveo“ je moje unuke na cjelodnevni boravak u Mraclin, a oni su odmah „izložili svoje zahtjeve“!

– Baka nama je tak lijepo kad nam pričaš o vremenu kad si ti bila mala. Daj nam opet pričaj!

Malo su me zatekli jer mi se čini da sam im sve ispričala, ali onda sam se sjetila da im nisam pričala o košenju i spravljanju sijena.

Nekad je skoro svaka obitelj u Mraclinu imala krave, neki i konje, a za njihovu prehranu preko zime trebalo je puno sijena. Za to su se krajem lipnja kosile livade zvane sjenokoše. Neki su osim sjenokoša oko Mraclina imali i takve livade u udaljenim mjestima, kao na primjer u Poljani, Žažini i drugim dijelovima Turopolja gdje zemlja nije bila dobra za sijanje žita ili kukuruza već samo za košnju trave. Upravo te udaljene livade nama djeci bile su jako zanimljive jer kad se išlo po sijeno u Poljanu za nas je to bio cjelodnevni izlet.

Rano ujutro, već oko 3 sata, tetak Lacko dizao se da nahrani i napoji konje i pripremi sve za taj posao. Na dugačka kola složio je još dulje rudo – žrt, koje će kasnije pridržavati voz sijena. Žrti su bile dugačke i do 4 metra, a široke 30-40 cm.

Pripremio je kose koje je nekoliko dana ranije klepao, tj. izravnao oštricu kose uz pomoć klepca, a onda brusom sve izoštrio. Zatim rogle (vile) kojima smo preokretali i skupljali travu i na kraju široke drvene zubce (grablje) kojima smo pozubljali cijelu livadu. Ništa se nije ostavljalo na livadi.

Teta Katić je pripremala hranu za cijeli dan. Krenuli bi rano ujutro, oko 5 sati, jer nam je do sjenokoše trebalo više od sat vremena lagane vožnje u kolima. Često je još bila magla i rosa, a mi smo bili još sneni i pospani pa nam je taj put uz drijemanje i drmanje u kolima brzo prošao.

Čim smo stigli muški su uzeli kose i išli kositi jer je trebalo brzo pokositi kako bi prve zrake sunca počele sušiti pokošenu travu. Kosci su kosili u otkosima koje su baka i teta malo razgrtale kako bi se trava lakše posušila.

A mi djeca išli smo jesti. Kako je doručak na svježem zraku bio fini! Friški, mirisni kukuruzni kruh, sir, špek i luk prijali su nam kao najbolje delicije.

Oko 11 sati se trava već posušila s jedne strane i mi smo ju preokretale na drugu stranu. Dok se to sušilo bilo je vremena za obed (ručak). Teta je u hladu, ispod jednog velikog hrasta, prostrla čisti bijeli stolnjak. Na njega je poslagala mladi luk, pohanu piletinu, gibanicu, a napili bi se čiste vode. Jedino su za kosce donijeli pletenku vina.
– Nek težaki jeju i piju! – rekla bi teta.

Nakon obeda smo malo počinuli, a onda smo išli spravljat (skupljati) sijeno u hrpe – kupove.

Tetak je došao kolima do tih kupova, a Dragec mu ih je bacal na kola. Tetak je slagal voz. Trebalo je dobro znati složiti voz sijena jer ako nije bio dobro složen mogao se prevrnuti, a to bi bio veliki problem.

Teta je grabljama opčesala cijeli voz sa sve četiri strane kako bi ljepše izgledao i kako sijeno ne bi putem ispadalo.

Na kraju su ga pričvrstili – podžrtili. Na voz su stavili ono dugačko rudo – žrt, na prednjoj strani ga pričvrstili lancima, a na stražnjoj štrikima. Tek se tada moglo krenuti prema doma. E to je bila uživancija! Prava panoramska vožnja na vrhu visokog voza sijena. Za mene je to uvijek bio poseban doživljaj. Nikad se nisam bojala visine, već sam uživala u razgledavanju obrađenih polja, šumaraka, potočića, još nepokošenih cvjetnih livada. A tek prolazak kroz selo, kad se s te visine gleda u dvorišta sa životinjama, na kuće i ljude koji su mi tada izgledali sasvim drugačije. Toplo sunce nas je grijalo, a iz svježe pokošenog sijena širio se miris kojeg se i danas sjećam.

Dolaskom kući sijeno se moralo istovariti na sjenik na štaglju. Sijeno se dizalo s voza kroz otvor na krovu štaglja. To su radili muškarci, a mi smo gazile sijeno pod rožnice (grede) krova, slagale da ga što više stane.

I tu je sijeno bilo mirisno, ali je ispod krova bilo vruće, sijeno je pikalo bose nožice pa mi taj dio posla baš i nije bio drag. Ali sijeno se moralo spremiti jer se nije moglo dopustiti da pokisne. Česti ljetni pljuskovi znali su nas ometati u pojedinim fazama posla, ali moralo se paziti da se pospremi suho sijeno jer vlažno nije zdravo za stoku. Ljudi koji su imali više stoke nisu svo sijeno mogli spremiti na štagalj pa su u blizini štale slagali velike stogove, plastove sijena.

– Baka, kak to da u svojim pričama uvijek spominješ tetu i tetka, a ne mamu i tatu? – najednom upita Lovro.
– To je zato što je moj tata bio tišler (stolar), radio je namještaj za kuće, pa obdel (prozora i vrata), a jedno vrijeme i kutije za radio-aparate i gramofone (to je trebalo biti vrlo precizno izrađeno), ali i ostalu „drvenariju“. Za te poslove zapošljavao je radnike kojima je moja mama svaki dan kuhala (obično doručak, ručak i večeru za 3 ili 4 radnika). Kuhala je i za nas ukućane pa je mene baka odvodila k teti da joj, mala, ne smetam po kući. Time je baka pomagala mami, a mene je veselilo sve što se radilo u prirodi. Vidite da i danas imam puno cvijeća i zelenila i volim boraviti i raditi vani! A što se sijena tiče, to vi nažalost niste vidjeli. U Mraclinu više nema toliko krava i konja pa ne treba niti toliko sijena. Livade su zapuštene, ne kose se pa vi najčešće vidite samo grmlje. Zato mi je teško dočarati vam prekrasne cvjetne livade mog djetinjstva.

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Spravljanje sijena.