KAD DIRNEM: KRUH,
POMISLIM PRVO NA ZEMLJU, ŠIROKU, DUBOKU, UZORNO UZORANU.
ZATIM SLUTIM GRUBO IZBRAZDANE DLANOVE RATARA
U ČIJIM SE ZNOJNIM ŠAKAMA ZRNO SA ZRNOM SLJUBLJUJE
ZNAJUĆI DA ĆE SVAKO OD NJIH U DRUGOJ BRAZDI NESTATI, UMRIJETI,
VJERUJEM DA ĆE SE NAKON SMRTI
PONOVNO JEDNOM SASTATI U NEKOM BIJELOM MLINU. ZA KRUH KOJI TAKO JEDNOSTAVNO SVAKOG DANA DODIRUJEM,
TOLIKO TOGA TREBA
S NEBA
IZ ZEMLJE
I OD ČOVJEKA.

                                                                                                                                             Josip Prudeus