Dragi prijatelji, danas slavimo najveći kršćanski blagdan Uskrs. Dok po prirodnoj prolaznosti vremena sam blagdan prilazi nama, lako nam se dogodi da u toj inerciji mi ni srcem ni razumom ne priđemo njemu. Odnosno, da proslavimo i obilježimo taj dan, a da ni sami ne znamo što smo proslavili i što taj dan točno znači. Prvo nam značenje ovoga blagdana svjedoči da bez Velikog Petka nema ni Uskrsa. Odnosno, ako se za nešto nismo pomučili, ako u nešto nismo uložili svoj život i svoju ugodu, ništa se dobroga nije ni dogodilo. Prisjetimo se samo nekoliko osoba, talenata, dobara koje imamo. Je li bilo što zaista vrijedno, a da to nismo platili žrtvom, odricanjem, znojem, opraštanjem, ljubavlju, napuštanjem nekoga puta na kojem nam je bilo ugodnije. Tako i Uskrs. Garantira da čudo uskrsa dolazi nakon života ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. I to tako konkretno da te boli i da te košta krvi i rana.

U biti, Isusovo uskrsnuće neshvatljivo je i zvuči kao priča za malu dijecu i naivce koji se boje smrti, ako ne promotrimo što je prethodilo uskrsnuću. Kako ćemo se lakše prisjetiti važnih događaja prije Isusova uskrsnuća? Pa tako što ćemo promotriti žalosna otajstva Gospine krunice. Ta otajstva govore što je Isus proživio u posljednjim danima svojega zemaljskog života, ali što i svaki čovjek proživaljava ako želi biti Njegov. Prvo nas otajstvo podsjeća da se Isus znojio krvavim znojem. Je li to znojenje krvlju posljedica pomisli na strašne fizičke muke koje ga čekaju? Smatram da to jest i zbog toga, ali prije svega zbog slobodnog odlučivanja pristajanja na te muke. Zamisli da ti kao Isus vidiš da ti se pripremaju teške muke i stavljen si pred izbor: prihvatiti taj put, ili odbiti. Sam Isus kaže: “Nitko mi ne oduzima život, ja ga sam polažem.” Dakle, u Maslinskom vrtu u Isusu se događa jedna strašna unutarnja borba: položiti svoj život ili ne položiti, živjeti sebi ili svima, činiti svoju volju ili Očevu. Možemo zamisliti kako je Muka izgledala besmisleno i život potraćeno, dok je na drugoj strani izbor bio dug život, još puno govora, obraćenja, čuda, dobrih djela. Je li se i sam Isus zapitao ne bi li i za čovječanstvo bilo korisnije da on živi? No u vjeri je prihvatio put križa, poslušnosti i ljubavi kao jedini put izbavljenja čovječanstva iz ponora sebičnosti, oholosti i grijeha, i po njima propasti. No, što je to značilo za Isusa, i kakvo je to satiranje samoga sebe, svoje volje, svojih želja i sotonine napasti moralo biti! U toj muci kreće krvavi znoj. U sličnoj muci čovjek se, ti i ja, svakodnevno nalazimo. Živjeti samo sebi ili položiti život za nekoga. Vladati ili služiti. Osuđivati ili opraštati. Osvetiti se ili ljubiti. Podnjeti muku za nekoga ili nešto. Opeći se na ljudsku gorčinu, zavist, porugu, osuđivanje dok gradiš nešto konkretno i radiš to uporno. Proljevajući znoj i pobjeđujući samoga sebe. I dok drugima tvoj život izgleda potraćen za neopipljive ideale, i dok izgleda da je pšenično zrno pavši na zemlju umrlo, umrlo sebi da bi donjelo obilan rod, Isusovo usrksnuće garantira ti: “Vrijedilo je!”. Isusovo uskrnuće garantira stvarnost ljubavi, ideala, plemenitosti i da si čovjeće za njih stvoren. Nema ti mira, i nema zadovoljstva, nema ispunjenog života ako si u njemu posezao samo za sobom i svojom ugodom i zadovoljstvom. Uskrsnuće je garancija da nije uzalud i da je to tako kako Bog obećaje.

Drugo žalosno otajstvo govori o nemilim udarcima biča. U njima je skupljeno svo zlo koje je bilo plaća za dobro. Svo zlo učinjeno od ljudi, sva muka od sotone nabačena na leđa pravednika kako bi odustao od dobra, svi udarci koji su iz bijesa upućeni pravedniku jer njegov način života smeta, provocira i podsjeća na moje životne promašaje i neustrajnosti. Onaj koji je prošao zemljom čineći dobro i čije je tijelo služilo dobru čovjeka, kao nagradu prima udarce bičem. Uskrsnuće je garancija da ni dobro, ni ustrajnost, ni udarci nisu uzaludni, te da primanje udaraca za dobro nema posljednju riječ. Bog ima posljednju riječ, i preobražena narav koja se preobrazila i postala Bogu slična kroz ustrajnost u dobru i nesebičnosti, unatoč tako gorkoj plaći. Dragi prijatelju, može li ti dobro, sloboda i radost tvojih bližnjih biti dovoljna plaća za tvoj trud?

Trnova kruna jednostavna je zamjena za lovorov vijenac. Lovorov vijenac kojeg Isus itekako zaslužuje. Vijenac koji je znak moći, časti i vlasti, koji se daje pobjednicima i najboljima među nama, vijenac koji je Isusova glava zaslužila više od svih glava u povijesti. Njegovu je više nego bilo koju drugu trebao kititi. Opet, iako su njegova djela zaslužila pohvale i zahvale, divljenje i čast, umjesto zasluženoga – trnje u glavi! Trnje koje ti glavu probija mislima: “Zar mi je to nagrada?” i “Gledaj čije glave sve taj vijenac kiti, ne bi li bilo bolje poći njihovim putem?”. Uskrsnuće i njegov sjaj nagrada su i pokazatelj ljepote duše koja živi po Božjem i svoju nagradu ne očekuje od ljudske pohvale i nagrade, nego od Istine. Od Ljubavi, od promjene koju želiš vidjeti u svijetu, od Boga!

U nošenju Križa pokazuje se Isusova ustrajnost i nepokolebljivost. Koliko nam je potrebna ta Isusova snaga da ne odbacimo naš životni križ kada nam postane grub, nezanimljiv, predvidljiv ili težak. Kako je lako u trenutku kada u obitelji, braku, poslu, školi, studiju, prijateljstvu ili bilo kojem drugom djelu, naiđem na teškoće i nevolje odbaciti križ i put po kojem ga nosim i potražiti neki lakši. I put i križ. U susjedovom dvorištu trava je uvijek zelenija, bar mi tako mislimo. Isusovo strpljivo i ustrajno nošenje križa i nas poziva na ustrajnost na putu kojim smo zakoračili. Pogotovo ako smo na tom putu nekome obećali ljubav u dobru i zlu, nekoj djeci obećali svoju roditeljsku ljubav i brigu, Bogu obećali ljubav prema njemu i bližnjemu. Isus nam s križnog puta govori da je jedini put na kraju kojega te čeka uskrs, put na kojem je Bog tebi i po tvojoj mjeri skrojio križ i pripremio njegove plodove. Nemoj ga zbaciti i cijeli ih život zamjenjivati kako bi pronašao najlakši.

Na kraju križnoga puta razapinjanje, smrt. Na kraju svega truda i povjerenja, prividan poraz – ipak nisi izbjegao smrt. Je li to kazna? Dokaz besmislenosti svih pokušaja da se preživi i pokazatelj da stvari ipak nemaju cilja, jer smo im mi sami priljepili neki cilj. Isus podsjeća da na kraju ovih otajstava križnog puta, na koncu ustrajnosti u dobru i nošenja svoga križa do kraja, neumoljivo stoji sestrica smrt. Ne kao kazna ili znak Božjeg zaborava da nam uzvrati za sve dobro, nego kao stvarnost. A ta stvarnost omogućuje da moj život u nekom trenutku stane i bude vrednovan. Bude sagledan kao cjelina sa svojim početkom, rastom i krajem, i procijenjen kao prava ili unakažena slika Božja. Smrt te budi iz uspavanosti i tjera: “Iskoristi ovaj trenutak; Što činiš čini brzo; Sad je vrijeme spasa; Sada, sutra možda ne dođe!”. I upravo nespojivost smrti s onim što smo vidjeli u čovjeku garantira nam da je smrt samo prag preko kojeg ulazimo u prisutnost Stvoritelja. Smrt za vrijednosti, za kreposti: za vjeru, nadu, i ljubav upravo dokazuje da su to zaista bile vrijednosti i kreposti!

Na kraju, tko nam garantira da je to zaista tako? Svjedočanstvo apostola, svjedočanstvo žena, hrabrost do polaganja života za Boga i vjeru govori da su dojučerašnji strašljivci vidjeli nešto što ih je potpuno preobrazilo. Vidjeli su ispunjenje Gospodinovog obećanja: “Ne bojte se, ja sam pobijedio smrt!; Idem pripraviti vam mjesto!”. Ili, kako nam je sv. Pavao to približio kada je rekao da je Isus svojom smrću i uskrsnućem nama utabao put i učinio nas dionicima svoga uskrsnuća. Sam Bog obećava uskrsnuće svojim vjernima i kroz stoljeća pokazuje se vjernim u ispunjavanju svojih obećanja i najdubljih čežnji čovjekova srca. Nismo li već dovoljno čuda utkanih u čovjeka razmatrali u moljenju žalosnih otajstava krunice, dovoljno da bismo povjerovali i u posljednje – Gospodinovo i naše uskrsnuće.

vlč. Marko Vuković

(Slika s naslovnice: Nevjerni Toma;

Preuzeto s: realmenpraytherosary.org)

The post Uskrs appeared first on Navještenje.