RIJEČKA SKLADATELJICA I ROCK GLAZBENICA LINDA URAN skladala je glazbu na libreto Howarda Lukka za rock operu ‘A Goth Opera’ koja će 1. rujna premijerno biti izvedena u londonskom The Edward Alderton Theatreu. Do suradnje je došlo ‘na neviđeno’, nakon što se Lukku javila na poziv putem Facebooka

Iako Lindu Uran mnogi znaju kao rock glazbenicu, pjevačicu i dinamo grupe Violetta Peppermint, ona je i nagrađivana hrvatska skladateljica koja je 2019. godine diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu glazbom za operetu „#Priležnici“ koja je premijerno bila izvedena u Kazalištu Komedija u Zagrebu. Uz magisterij kompozicije završila je i studij solo pjevanja u Umjetničkoj školi „Franjo Lučić” u Velikoj Gorici. Njezin autorski opus obuhvaća scensku i klasičnu glazbu, radijske drame, rock te glazbu za medije, a pet godina bila je voditeljica na Radio Rijeci HRT-a. Njezin najnoviji projekt je glazba za rock operu „A Goth opera“ koju je zamislio i libreto napisao američki umjetnik Howard Lukk koji pohađa doktorski studij na Sveučilištu Westminster, a spojili su se putem Facebooka. Lukk je Magistrirao filmske i ekranističke studije (MPhil) na Sveučilištu Cambridge, a diplomirao film, medije i kazalište na kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari. Prije nego što se posvetio akademskom i kreativnom radu, ostvario je karijeru inženjera u filmskoj i televizijskoj industriji, radeći za NASA-u, Walt Disney Studios, Pixar i u nizu postprodukcijskih studija u Hollywoodu. Član je Američkog društva snimatelja (American Society of Cinematographers – ASC).

NACIONAL: Je li točno da ste skladali glazbu za „A Goth Operu“ zahvaljujući slučajnom kontaktu putem Facebooka, na kojem je Howard Lukk, američki redatelj koji živi i radi u Londonu, tražio nekoga tko će skladati glazbu za njegovu operu?

To je istina. Bilo je to 2023. Uz tadašnji posao na Hrvatskoj radioteleviziji, zbog nedostatka novih profesionalnih izazova tražila sam dodatni angažman. U jednoj Facebook grupi naišla sam na objavu Howarda Lukka koji je tražio skladatelja za gotičku operu na svoj libreto, što je bio dio njegova doktorskog istraživanja. Budući da se pod pojmom gotičke opere u ovom slučaju prvenstveno mislilo na estetiku, bilo mi je jasno da je riječ o rock operi. Upravo je to forma koju sam željela skladati još od druge godine akademije, a gotovo deset godina poslije prilika mi se ukazala “iz vedra neba”. Ono što me odmah privuklo bile su glazbene reference, nešto između rock benda Evanescence i skladatelja Giuseppea Verdija. Nisam razmišljala ni sekunde. Odmah sam se javila, bez oklijevanja. Glavom kroz zid.

NACIONAL: Kako je Lukk reagirao kada ste mu se javili i predstavili mu što ste sve dosad radili?

Od početka imao je pozitivan i vedar stav, puno povjerenja i oboje smo osjećali da bi ovo mogao biti početak jedne lijepe suradnje. Ne znam je li bilo do horoskopa, konstelacije tog dana ili retrogradnog Merkura, u mom slučaju retrogradnog Urana. No šalu na stranu. Poslala sam mu svoj portfolio s raznim radovima koje sam dotad skladala za kazalište i radio drame. Početkom te zime radila sam radio dramu ”Pješčuljak” E. T. A. Hoffmanna, u adaptaciji dramaturginje Dine Vukelić. Bila je to produkcija koja je zvučala dosta nekonvencionalno za Treći program Hrvatskog radija, kao potencijalni “darkerski” mjuzikl. Nakon što je Howard poslušao glazbu iz ”Pješčuljka” i nakon što sam skladala demo za prvu pjesmu iz gotičke opere, odlučili smo se za suradnju. Potpisali smo ugovor, a sve ostalo je povijest.

Linda Uran članica je riječke rock grupe
Violetta Peppermint

NACIONAL: Kako ste pronašli zajednički jezik oko „A Goth Opere“?

Nije bilo puno rasprave o smjeru u kojem želimo razvijati glazbu. Howard je u početku zamišljao ansambl koji bi činili rock bend i povremeno solistički instrument, poput violine, violončela ili oboe. Međutim, predložila sam mu da emocije u pojedinim glazbenim brojevima nosi drugačiji instrument ili cijela jedna zasebna skupina instrumenata, kako bi svaki dio opere dobio vlastitu zvučnu boju. Ideja mu se svidjela, pa sam tako krenula pisati veliku rock operu za rock band, simfonijski orkestar, zbor i soliste. Ono što mi je uvelike olakšalo posao bilo je to što je za svaki glazbeni broj dao jasne smjernice o tome kakav karakter i atmosferu želi postići. Bilo je i trenutaka kada sam neke brojeve morala raditi ispočetka jer nisam u potpunosti pogodila njegovu ideju ili nisam dovoljno pratila razvoj narativa. Međutim, cijeli je proces suradnje protekao mirno i otvoreno. Uvelike je pomoglo to što dijelimo sličan umjetnički senzibilitet, odnosno razumijevanje i slaganje oko toga što smatramo gotičkom, odnosno „darkerskom“ estetikom i kako je dočarati glazbom.

NACIONAL: Je li točno da vam je poslao čak 200 stranica libreta na osnovu kojih ste trebali skladati glazbu za operu? Koliko vam je trebalo vremena da uđete u priču i stvorite vaš glazbeni svijet koji prati priču?

Toliko stranica može imati roman, ali libreto za tu operu ima četrdesetak stranica, dok partitura ima oko sto i pedeset stranica. Trebalo mi je jako puno vremena da uđem u priču i da se saživim s njom. Da budem iskrena, u priču sam potpuno zaronila tek kad sam već bila pred pisanjem posljednjih dvaju brojeva i uvertire. Naravno, prema nekoj praksi, uvertira se uvijek piše na kraju. Ona je nešto poput trailera u svijetu filma. U trenutku kada sam završila uvertiru, osjećala sam se pomalo sjetno, prazno, istrošeno, ali i sretno. Došao je kraj jednoj priči kojoj sam dala potpuno novu dimenziju. Tako je moj odgovor na pitanje koliko mi je trebalo vremena da uđem u priču zapravo taj da sam trebala doći do kraja kako bih je osjetila „na koži“. Naravno, tijekom pisanja pojedinih brojeva bilo je trenutaka koji su mi dali nadrealnu snagu i otvorili novu dimenziju cijelog procesa.

‘ALBUM S GLAZBOM iz opere objavljen je u travnju 2025., za moju kuću Uran Music. Howard je želio imati objavljen materijal kako bi ga ponudio kazališnim kućama za produciranje opere’

NACIONAL: Glazba za tu operu opisana je riječima „Verdi susreće Evanescence“. Jeste li doista pokušali spojiti Verdija s gothic rock grupom Evanescence?

Moram priznati da sam se kao srednjoškolka radi grupe Evanescence, koju sam tada manično slušala, počela baviti skladanjem. Tako se s ovom rock operom baš lijepo zaokružila ta priča. Naime, nisam pokušala spojiti Verdija i Evanescence, već mi je ta referenca poslužila kao glazbeni putokaz, odnosno smjer i način na koji razmišljati kako izvući određene emocije iz publike. Često mi skladatelji zaboravljamo da ponekad treba pisati i iz perspektive gledatelja, odnosno publike, a ne samo graditi glazbu kao da slažemo Lego kockice i voditi se emocijom, iako je emocija uvijek prioritet. U jednom trenutku Howard i ja dotaknuli smo se i Tori Amos, koju također iznimno cijenim kao kantautoricu, tako da je naš glazbeni spektar bio puno širi od rock i metal žanra. Međutim, temelj za stvaranje gotičke opere bio je udahnuti alternativni gotički rock duh u emociju i tradiciju koju nam pruža klasična, odnosno umjetnička glazba.

NACIONAL: Možete li ukratko ispričati sadržaj „A Goth Opere“?

Sadržaj je prije svega tragičan, sa zamršenim ljubavnim trokutom, odlaskom u rat i suočavanjem s bolešću, iako kraj donosi nadahnuće. Naravno, ipak je riječ o operi. Ne želim više od toga ništa ”spojlati”. Priča prati protagoniste Annu i Connora koji se bore s osjećajem nepripadanja u maloj i ksenofobičnoj sredini. Na nagovor Pauline, Annine majke, bježe u veliki grad kako bi pronašli svoje mjesto pod suncem. Međutim, ubrzo uranjaju u gotičku supkulturu pod vodstvom vampira Thomasa koji im je život pretvorio u noćnu moru. Njihov svijet se vrlo brzo okreće naglavačke i povlači ih u silaznu spiralu događaja, prisiljavajući ih da se suoče s odgovornošću koju nikada nisu očekivali.

NACIONAL: Ovo glazbeno-scensko djelo premijerno će biti izvedeno 1. rujna u The Edward Alderton Theatreu u Londonu, a najavljeno je kao epsko glazbeno i vizualno putovanje koje spaja glazbu, ples i film u cjelovito umjetničko djelo. Kako biste vi opisali „A Goth Operu“?

Opisala bih je upravo tako kao što ste i vi opisali. To je i putovanje i iskustvo i gorak okus u ustima koji se ispire s vremenom. Nešto poput 4D kina, ali puno, puno bolje. To je emocionalni tobogan koji vas vozi kroz svoj svijet i naprosto vas cijelo vrijeme drži zarobljenog u mračnoj priči. Pogotovo što se svako malo izmjenjuju i isprepliću rock i metal s klasičnom glazbom. Ljubavna i životna priča zapakirana u skoro dva sata glazbe, plesa i filma.

‘PRIPREME ZASAD TEKU DOBRO. Glazbene probe kreću početkom kolovoza, kada se selim u London na mjesec dana. Vjerujem da ću se snaći kakav god bio ishod’

NACIONAL: Kako teku pripreme, imate li tremu?

Pripreme zasad teku dobro. Pratim razgovore u našoj chat grupi, s obzirom na to da se većina autorskog tima već nalazi u kazalištu i radi na scenografiji i kostimografiji. Glazbene probe kreću početkom kolovoza, kada se selim u London na mjesec dana. Moram priznati da imam tremu jer ne znam kako će sve to izgledati, ali život, akademija i rad u bendovima naučili su me da moram biti spremna na sve i svašta. Vjerujem da ću se snaći kakav god bio ishod. Uskoro počinjem vježbati vlastite brojeve jer ih dugo nisam svirala, pa bi bilo dobro maknuti prašinu s klavirskog izvatka.

NACIONAL: Zanimljivo je da je album s glazbom iz opere već objavljen. Kako to? Kakve su reakcije na vašu glazbu?

Album je objavljen prošle godine, u travnju 2025., za moju nezavisnu izdavačku kuću Uran Music. Howard je želio imati spreman i objavljen materijal kako bi ga mogao ponuditi kazališnim kućama za potencijalno produciranje opere. Kada bi postojala prilika ponovno snimiti album, ali s organskim instrumentima simfonijskog orkestra, to bi bilo fantastično. Međutim, budžet za snimanje dva sata glazbe sa simfonijskim orkestrom, pri čemu u mom slučaju ulaze i rock bend te pjevači, doseže razinu godišnje plaće profesora na akademiji, ako nije i veći. Stoga se zasad moramo zadovoljiti zvukovima orkestra iz digitalne riznice. Ipak, tehnologija je danas toliko napredovala da veliki broj skladatelja primijenjene glazbe sve češće koristi digitalne instrumente, ponajviše zbog njihove dostupnosti i jednostavnosti. No pravi instrument će uvijek biti nezamjenjiv i treba težiti tome da skladateljima češće budu dostupna barem neka sredstva za realizaciju tako velikih projekata, unatoč tomu što Hrvatsko društvo skladatelja redovito objavljuje natječaje. Proces snimanja bio je dosta zahtjevan jer ni u jednom trenutku nisam mogla otputovati u London zbog tadašnjeg posla na HRT-u i sudjelovati u procesu izrade vokalne interpretacije, odnosno davati smjernice uživo. Ipak, redovito smo komunicirali s producentom Oliverom McKiernanom. Unatoč toj nezgodnoj situaciji, pjevači su odradili fantastičan posao i jako sam zadovoljna rezultatom, zvuče fenomenalno.

NACIONAL: Ovo nije vaše prvo skladateljsko djelo s obzirom na to da ste kao studentica Muzičke akademije 2019. diplomirali skladajući glazbu za operetu „#Priležnici“ koja je premijerno bila izvedena u Kazalištu Komedija u Zagrebu. Kako su primljeni „#Priležnici“?

Opereta, odnosno glazbena komedija “#Priležnici”, bila je iskustvo koje pojedinac doživi možda jednom u životu. Svi smo redom, od autorskog tima, preko izvođača, do orkestra, bili studenti, a dvije violinistice tada su još bile u srednjoj školi. Imati toliko ljudi iza sebe koji su bili voljni i željni raditi na nečemu što prije nitko nije uspio napraviti, a kamoli realizirati, i to još u Kazalištu Komedija, bilo je gotovo nadrealno. Imala sam tim iz snova od 70-ak ljudi, a kada čovjek jednom doživi takvu suradnju, dobije osjećaj da može napraviti gotovo sve. Bila je to izuzetna čast i iskustvo koje ću zauvijek pamtiti isključivo s osmijehom na licu. Bili smo buntovna generacija studenata s Muzičke akademije. I danas susrećem kolege i prijatelje koji me pitaju kada će ponovno zaigrati u kazalištu i govore mi koliko im je bilo zadovoljstvo sudjelovati u tom projektu. Profesori su blago rečeno bili osupnuti tim podvigom i vjerujem da je i njima bilo teško povjerovati da je netko, moram dodati žena/studentica, realizirao nešto tako veliko. Beskrajno sam zahvalna tadašnjoj upravi i ravnatelju Komedije i svom producentu Bojanu Valentiću što su nam dali priliku da se predstavimo na daskama koje život znače.

NACIONAL: Vaša suradnja s Kazalištem Komedija nastavila na drugačiji način jer u mjuziklu „Six“ svirate gitaru tijekom izvedbe. Kako ste se snašli u kazalištu?

Svirati u Komediji uz sve te divne žene, glazbenice i glumice potpuno je drugi svijet i osjećaj. U trenutku kada se otvori zastor i upale reflektori, svi privatni problemi nestaju, a mi zajedno stvaramo i kupamo se u toj apsolutnoj pop-rock energiji koju prenosimo na publiku. Gitara mi je drugi instrument i prvi put se susrećem s notama za taj instrument iz izvođačke perspektive, iako sam već prije pisala za gitaru. Međutim, ovaj put su se uloge zamijenile pa čitam i sviram ono što je netko drugi napisao. Dobro se snalazim, iako ima i mnogo izazova, ali tu su tehnička ekipa, producent i inspicijent koji paze i brinu da sve funkcionira kako treba i da predstava ide svojim tijekom. Ono što me posebno veseli, a vjerujem i sve druge glazbenice na sceni, jest činjenica da smo live rock bend i k tomu smo sve žene. Dakle, ako je neka od nas oduvijek željela imati isključivo ženski power pop-rock sastav, a vjerujem da je, sada ima priliku ostvariti tu želju, podivljati na sceni i pokazati rogove. Moram li dodati da je riječ o mjuziklu u kazalištu? To je san snova!

NACIONAL: U Rijeci imate rock grupu Violetta Peppermint koja je kazališni rock projekt u kojem ste jednaku pažnju posvetili scenografiji i kostimografiji. Kako biste je opisali?

Sve se u mom životu vrti oko kazališta. Za mene je kazalište najbolje na svijetu jer u njemu je sve moguće. Možemo izgovoriti ono što u svakodnevnom životu ne možemo, ne usudimo se ili možda ne znamo kako reći ili napraviti. Možemo proživjeti bezbroj života i umrijeti bezbroj puta, a nakon predstave ponovno se pokloniti publici. Iz te potrebe nastao je i moj bend, a pogotovo jer imam viziju u kojem smjeru ići i s glazbom. Želim stvoriti prostor u kojem svi možemo odabrati ulogu koju želimo igrati i kroz nju govoriti o temama koje su možda neugodne, neprikladne ili previše intimne za svakodnevni razgovor. Kad ih pretočimo u umjetnost, one dobivaju novi prostor i novo značenje. U trenu kad stvaramo pjesme, mi zvukovno dekoriramo i vrijeme, stoga imamo sve aspekte koje jednoj predstavi treba: prostor, vrijeme i radnju. Violetta Peppermint svoje ime duguje Violetti Valéry iz Verdijeve ”Traviate”. Peppermint je dodatni začin koji stvara karakternu osobinu i kontrastira Violetti koja ima dozu drskosti, ali i nježnosti. To je uloga koju igram uz svoje prekrasne članove benda koji čine Sara Penić na klavijaturama i pratećem vokalu, Adam Miler na bubnjevima i Ivan Tadić na bas gitari. Osim što su izuzetni glazbenici, među nama postoji posebna iskra – mi smo jedan organizam, a vjerujem da se to osjeti i na pozornici, u energiji i emociji koju dijelimo s publikom. Kostimografija i scenografija igraju veliku ulogu u kazalištu, pa tako i lik Violette Peppermint ima vlastitu, posebno skrojenu suknju koju sam šivala i bojala na dan festivala Ri Rock. Boja se nije stigla ni osušiti do početka koncerta, ali i to je dio rock’n’rolla. Težim stvaranju konceptualnih albuma iz kojih može nastati kazališna predstava, bez puno govornih intermezza, iako i za to imamo ideje. Želim da priču nose glazba, poezija, emocija i vizualni elementi, a da je scenografija i kostimografija zaokruže u cjelinu, bilo na pozornici, u videospotu ili u bilo kojem drugom formatu koji priča zahtijeva.

NACIONAL: To nije vaša jedina rock grupa s obzirom na to da pjevate u rock grupi Astro Glitch Shifters, ali se i dalje bavite operom pa tako radite i na novoj operi jednočinki u sklopu međunarodnog programa za libretiste Performing Arts Laboratory. O kakvom je programu i operi riječ?

Točno, Astro Glitch Shifters je moj drugi bend, ali nisam njegova osnivačica, već vokalistica i povremeno klavijaturistica. To je izuzetno zanimljiv bend da ga se doživi uživo jer se pojedini dijelovi i elementi izvedbe temelje na improvizaciji. Ponekad ni mi ne znamo kamo će nas glazba i emocija odvesti.

NACIONAL: O čemu je riječ u programu Performing Arts Laboratory?

Performing Arts Laboratory (PAL) program je u kojem nekolicina nas skladatelja i libretista radi na “community” operi jednočinki. Ovu multidisciplinarnu inicijativu pokrenuo je maestro Diego Barbosa-Vásquez s ciljem povezivanja umjetnika iz cijelog svijeta koji bi surađivali, stvarali, promišljali i radili na održivosti opere i njenom osuvremenjavanju te je učinili dostupnom za sve, ne samo profesionalce. U sklopu PAL-a redovito smo održavali online sastanke na kojima smo raspravljali o svim aspektima operne produkcije, od kreativnog procesa do one manje romantične, ali neizbježne, često dramatične, poslovne strane: kako nastaje opera, kako se razvija i na kraju dolazi do produkcije. Tijekom cijelog proces mentorirao nas je maestro Barbosa-Vásquez. Naučila sam jako puno ne samo o pisanju opere, nego i o administrativnoj strani koju često ne volimo, ali od koje, htjeli to ili ne, ne možemo pobjeći.

NACIONAL: Spremate li se psihički za premijeru u Londonu 1. rujna ili vam je to samo još jedan izazov?

Ni da ni ne. Većinu života sam kampanjac iako to možda i nije za pohvalu. No za neke stvari tako najbolje funkcioniram i reagiram. Tako sam naučila dočekati neočekivano. Tada povučem potez koji možda inače ne bih imala hrabrosti napraviti. Kad sam stjerana na rub, osjećam se življom. Tada imam samo jedan jedini pokušaj, a upravo me taj adrenalin vozi. Zato ću i intervju završiti stihom iz pjesme „Bez očekivanja” koju je napisao moj drugi gitarista Andreas Kornjača za grupu Fanaa, koja se kasnije razvila u Astro Glitch Shifters: „Ja sam kaos koji pleše s redom. Bez očekivanja”.