Već više od 20 godina, Kurilovčanin Stjepan Mihanović, u podrumu svoje obiteljske kuće, gdje živi sa suprugom Biserkom, marljivo izrađuje drvene makete turopoljskih crkvi, kapelica, čardaka i kurija. No, nije sve krenulo iz hobija i čiste ljubavi već ih je natjerala tužna sudbina. Naime, ovaj nadasve simpatičan bračni par, ostao je bez sina koji je bio teško bolestan. Brinući se o njemu i provodeći dane kod kuće, Stjepan je krenuo tesati. Iako sina nema već 13 godina, sve je ostalo isto.
Ljubav ili hobi? Upitali smo. – Ne znam, to moraš biti „munjen“, odgovara Stjepan. Spustim se u podrum i zaboravim na sve. Opušta me – dodaje.
Kapelu sv. Ivana Krstitelja u Buševcu, sv. Barbare u Velikoj Mlaki, kuriju Modić-Bedeković, čardak iz Mraclina, te ali i druge Stjepanove makete, mnogi su imali prilike vidjeti na nekim izložbama. Velik je to posao. Stare, ali još uvijek vješte ruke, uz mnogo truda, strpljenja i preciznosti, drvene ljepotice pretvaraju u prava umjetnička djela. Za izradu jedne makete, potrebno je i do nekoliko mjeseci.
– Jedna kuća se radi otprilike osam mjeseci. Nije to samo tako, priča Stjepan. Problem mu predstavlja drvo s kojim radi. Hrast mora biti zdrav i „živ“, ako nije dobro sve moram trgati i rušiti i slagati ispočetka – priča nam Stjepan.
No, kako bi što bolje i vjernije prikazao svoja mala umjetnička djela te kako bi bio siguran da je napravio dobar posao, Stjepan se često vraćao na lokacije i adrese objekata koje je pritom izrađivao. Tako je bilo i sa Alapićevom kurijom.
– Puno puta sam išao u Vukovinu gledati jesam li dobro vidio i napravio te je li moja maketa ima dosta sličnosti sa građevinom u stvarnosti.
Sve je toliko napravljeno u najsitnije detalje, i to tako da se može rastaviti kako bi i slabovidna djeca mogla opipati svaki dio napravljene makete, kaže Stjepan. Njihova vrijednost prepoznata je i od strane zagrebačkog Konzervatorskog odjela.
Ne postoji način po kojem izabire što će raditi, već radi ono što mu se osobno sviđa, a trenutno radi na replici rodne kuće Slave Šenoe plemenite Ištvanić.
– Evo, već tri dana razmišljam o rasporedu u kući, gdje će biti wc, kuhinja..da li mi je to sila? Nije, ali volim to. Nemam kaj biti zadovoljan. Ja sam to napravio, a drugi će reći da li je lijepo i dobro ili nije. Ja samo znam da sam napravio najtočnije što sam mogao. – priča nam Stjepan te dodaje kako su mu traženje materijala, rezbarenje, rezanje i slaganje najmanji problem. Najteže mu je doći do nacrta i planova. A kaže i sve je manje drvenih kuća.
Iz dana u dan i tako već dvadeset godina, Stjepan, većinu svoga vremena provodi uglavnom u podrumu.
– Nikad nisam gore. Nemam televizor, ne svađam se s obitelji, imam samo nekoliko zečeva koje moram nahraniti i to je sav moj posao – kaže Stjepan. Na to, previše se ne žali supruga Biserka.
– S jedne strane sam zadovoljna, jer mi se makne. Inače bi mi stalno prigovarao u kuhinji da nisam nešto dobro napravila. Kada je dolje onda je mir u kući. On radi svoje, a ja svoje – priča nam kroz smijeh Biserka koja ponekad, kada zašteka, mu uskoči u pomoć.
Za sada svoj stalni dom, pronašla je jedna drvena ljepotica u goričkom Centru za posjetitelje, dvije su privremeno smještene u Domu za starije u Brezovici, a ostale čekaju neka bolja vremena i ljude koji bi ih trajno zbrinuli.
– Nadam se da će netko biti pametan i tko će reći nemojte to baciti barem još neko vrijeme, tako da i mlađe generacije upoznaju baštinu turopoljskog kraja – ističe Stjepan.
Nadamo se da će netko prepoznati trud ovog skromnog umjetnika te da ovo kulturno blago ne ostane zaboravljeno i duboko zakopano u podrumu obiteljske kuće Mihanović.