Nije prošlo dugo od onog povijesnog finala Kupa Hrvatske na velikogoričkom Gradskom stadionu, od finala za povijest, jer završilo je s gotovo bizarnih 6-3 u korist Dinama, a već je objekt na rubu grada ponovno ispisivao povijesne knjige. Nepuna dva tjedna nakon najveće utakmice ikad odigrane na travnjaku goričkog nogometnog doma, odigrana je jedna koja joj ozbiljno može konkurirati po tom pitanju…

Možda ne po važnosti, jer finale Kupa je finale Kupa, izravna bitka za trofej, za ono zbog čega se nogomet i igra, dok je u utorak navečer odigrana jedna prijateljska utakmica, ali… Dolazila je već hrvatska reprezentacija u Veliku Goricu, igrala ovdje neke utakmice, trening oglede s tadašnjim Radnikom, no ovo je bilo nešto drugo, nešto posebno. Hrvatska nogometna reprezentacija, druga reprezentacija svijeta, odigrala je u Velikoj Gorici službenu međunarodnu utakmicu! Neka je s druge strane bila nejaka i nimalo glamurozna Armenija, neka je i završilo onako kako nitko nije želio da završi, ovo je bio dan koji ćemo pamtiti.

Bio je to, ako ništa drugo, dan u kojem je velikogoričkim travnjakom trčao – Luka Modrić!

I nije, naravno, samo trčao, najveći hrvatski nogometaš svih vremena i ovoga je puta prosipao magiju po savršeno pripremljenom travnjaku goričkog stadiona, i ovoga je puta uspio učiniti da nogomet izgleda kao najjednostavnija igra na svijetu. Nije Luka odigrao utakmicu za pamćenje, bio je i ispod svog uobičajnog standarda, ali svaki njegov potez zrači klasom, svaki dodir s loptom poseban, drukčiji. I u jednoj takvoj utakmici čovjek najmanje nekoliko puta uzdahne i pomisli “Bože moj, kakav igrač!”. Zbog jednog laganog pokreta tijelom koji izbacuje dvojicu protivničkih igrača, zbog “tunela” na sredini igrališta, zbog proigravanja vanjskom u dubinu…

Bože moj, kakav igrač!

Ivan Perišić zabio je jedini hrvatski gol u svom jubilarnom stotom nastupu za reprezentaciju… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Bio je, usput rečeno, i asistent za jedini hrvatski gol u remiju s Armencima (1-1), iz kornera je naciljao čelo Ivana Perišića, koji je upravo u ovoj, našoj utakmici upisao jubilarni stoti nastup u kockastom dresu. Čestitao je sam sebi gol, bio poslije ljutit što nije zabio još kojeg, a čestitali bi mu i iz HNS-a uoči utakmice, s prigodnim poklonom, da su smjeli. Međutim, nisu. Pravila Uefe zabranjuju takve stvari, i to zbog “trenutačne epidemiološke situacije”, što priču o jednoj povijesnoj utakmici odnosi u neke druge vode.

U borbi protiv širenja zaraze koronom donesene su odredbe koje se na trenutke čine i bizarnima, ali zapravo samo govore u kolikoj mjeri u Uefi ništa ne žele prepuštati slučaju. Bez potvrde o cijepljenju ili PCR testa nije se moglo bi prići zgradi stadiona, a pogotovo igračima. Sve je bilo zatvoreno, uobičajnim rutama mogli su prolaziti samo rijetki, a svi ostali su – kružili. I tražili način kako ući na stadion, kako doći do svoga mjesta, shvatiti gdje se smije sjediti, gdje ne, kojim se koridorima kretati… Pazilo se čak i na to da ljudima maske ne padaju ispod nosa, što najbolje opisuje koliko krovna kuća europskog nogometa ozbiljno shvaća bitku s virusom.

Predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko ugostio je čelne ljude HNS-a, na čelu s predsjednikom Davorom Šukerom… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U svemu tome stigli su i neki benefiti za nas “ostale”. Naime, jedna od odredbi kaže i da rezervni igrači ne smiju sjediti na klupi, nego na – tribinama. Pa su tako na klupi bili izbornik Dalić sa svojim suradnicima, među kojima je prvi put bio i Vedran Ćorluka, dok su se na tribini, dva-tri metra ispod novinarske lože, smjestili Ante Rebić, Milan Badelj, Bruno Petković, Mario Pašalić, Mislav Oršić ozlijeđeni Dejan Lovren… I, među svima njima, jedno dobro poznato lice.

Ante Budimir odrastao je otprilike kilometar zračne linije od mjesta na kojem je sjedio, njegov kvart je Cibljanica, njegov grad Velika Gorica, njegov stadion upravo ovaj na kojem se igralo s Armenijom. Bio je Ante odlično raspoložen ovih dana, sretan i zadovoljan što je s reprezentacijom, koja je vrhunac njegove karijere, došao u svoj grad, što će dobiti priliku u “svetom” dresu zaigrati na stadionu na kojem je napravio prve nogometne korake… Međutim, prilika nije došla. Zagrijavao se Ante, tamo ispod zapada, gdje se zagrijavao i nekad davno, kao mladi napadač HNK Gorice na početku karijere, ali ovoga puta nije dočekao ono: “Budimir, ulaziš!”

Teško je zamjeriti izborniku što nije razmišljao ovom našom logikom, pa “poklonio” svom Velikogoričaninu barem nekoliko velikogoričkih minuta, jer ono što čeka reprezentaciju i planovi koje Dalić ima važniji su od takvih detalja, no opet se teško oteti dojmu da je šteta što se nije dogodilo… Ante Budimir, prvi igrač u povijesti HNK Gorice na kojem je klub zaradio, kultnih 20.000 eura od Intera iz Zaprešića, s tih bi nekoliko minuta zatvorio jedan dio svog nogometnog kruga, ali s druge strane, možda je i bolje da ostane željan utakmica na svom stadionu…

– Ako bih se vratio kući, onda bih želio igrati tamo gdje mi je dom. U mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona i želim igrati za klub koji nosim u srcu. Zato kažem Gorica – kazao je nedavno Budimir u intervjuu za Index.

I to bi, kad već nije bilo minuta u utorak, bio i najljepši rasplet. Još godina, dvije ili tri na najvišoj razini pa – kući! Trčati travnjakom kojim je trčao i jedan Luka Modrić…

Velikogorički stadion u srijedu i petak će ugostiti i dvije utakmice hrvatske U-20 reprezentacije… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL