Prijava

Vaša prijava

Heroj sa skateboarda: Došao iz Kanade u potrazi za srećom, nagrada je – hat trick!

[]

Jesam, zabio sam tri gola, što se ne događa baš svaki dan, pogotovo u ovako važnoj utakmici, ali moji golovi bili su plod igre cijele momčadi. Kod drugoga gola Zavalić je sve napravio, meni nije bilo teško poentirati, a isto vrijedi i za Glasnovića kod trećega gola. Dao mi je sjajnu loptu, moj dio posla bio je lakši… Zato i kažem, svaki ovaj gol je naš, zajednički, govorio je Josip Ivan Zorica, napadač juniorske momčadi HNK Gorice, nakon što su se slegli dojmovi iz pobjede nad Cibalijom (3-2) vrijedne prve lige, prenosi službena stranica HNK Gorice.

Bila je to kvalifikacija utakmica za ulazak u 1. HNL, bilo je to 90 minuta koji donose ili odnose sve, a takve utakmice vrlo često rađaju junake, pojedince koji dođu u prvi plan. Ovoga puta u toj ulozi bio je upravo Josip Ivan, mladi koji je tog poslijepodneva bio vruć poput temperature.

– Uh, baš je bilo užasno vruće, stvarno je bilo jako, jako naporno. Unatoč tome, odigrali smo stvarno jako dobru, čvrstu utakmicu i zaslužili ovakav uspjeh na kraju cijele sezone. Toliko smo toga prošli na putu do ovoga da nas nije ni ta vrućina mogla zaustaviti. Iako, ja sam doma više navikao da se igra na minus 30 nego po ovakvim vrućinama, ha, ha – kazao je gotovo uvijek nasmiješeni Zorica.

A to “doma” za njega je desetak tisuća kilometara daleko, u kanadskom Winnipegu.

– Mama je rođena u Kanadi, baka i djed su iz Hrvatske otišli gore, a tata je iz okolice Šibenika otišao dok je imao 18 godina. U Winnipegu su se i upoznali, oženili, dobili djecu… Mama je medicinska sestra, a tata mehaničar za vlakove, ispalo je da se nikad nisu vratili u Hrvatsku, a ja jesam – opet sa smiješkom priča Zorica, koji je u zemlju svojih predaka dolazio svakog ljeta, a u njoj je trajno ostao prije nego je bio punoljetan.

Nogometom se bavio u jednoj kanadskoj akademiji, u kojoj mu je suigrač bio i aktualni član Bayerna Alphonso Davies, a sa 17 je odlučio pokušati u Hrvatskoj.

– Svako ljeto sam dolazio na more, a jedne godine čuli smo da postoji Dinamov kamp, prijavio sam se i bio najbolji igrač. Sljedećeg ljeta opet sam se prijavio, opet bio najbolji, pa otišao sam na probu kao ulazni junior. Međutim, nisam prošao. Unatoč tome, želio sam ostati u Hrvatskoj, pokušati, pa sam otišao u Kustošiju. Nažalost, nisam uspio dobiti papire i nakon jedne polusezone sam došao u Goricu na probu. Rekli su mi da žele da ostanem, no još polusezonu sam čekao papire, samo trenirao i vježbao strpljenje. Tek kad sam navršio 18, konačno sam počeo igrati. I evo me, već više od godinu dana sam stalno sa seniorima – prepričao je svoju priču Zorica.

S brojem 2 na leđima u juniorima ordinira po desnom krilu, za seniore može čak i na lijevog beka, a sve donedavno imao je jedinstven stil dolaska na treninge. Zorica i njegov skateboard, naime, dvije godine bili su nerazdvojni.

– Da, svaki dan sam na treninge dolazio na skateboardu, ali nedavno sam ga razbio. Točnije, puknuo mi kotač. Mogao bih ga popraviti, ali ne da mi se baš time baviti, radije bih kupio novi, razmišljam o električnom, da se ne moram toliko umarati, ha, ha… Inače, taj skateboard donio sam iz Kanade, prijatelj mi ga je poklonio, spremio sam ga i kofer i donio ovdje. I dobro mi je služio, sve do nedavno. Sad pješačim, nije problem…

Bila mu je ovo posljednja godina juniorskog staža, vrijeme je za potpuno prebacivanje u seniorski nogomet, a jedino je pitanje hoće li to biti u Gorici ili negdje na posudbi.

– Na klubu je da odluči, osobno nemam ništa protiv niti jedne opcije. Znam da mi je važno igrati i napredovati, tako da mi posudba može samo dobro doći. Ali kažem, bit će onako kako trener i ljudi u klubu odluče – zaključio je svoju priču Zorica.

U nogometu je lijepo biti junak velikih pobjeda, uživati u trenutku, ali stare zasluge u tom svijetu kratko traju. Novi izazovi dolaze, a Josip Ivan Zorica na njih je spreman. Sa skateboardom ili bez njega.


Mikulić brončana u Rastokama