Velikogorički sport posljednjih godina piše brojne lijepe priče, protkane uspjesima klubova, ali i pojedinaca, nekih naših, domaćih klinaca, na koje imamo razloga biti ponosni. Neki od njih tako, recimo, dođu i do hrvatskih reprezentacija. Događa se i to, kao konačno i najveće priznanje za svakog sportaša, no nije posebno često. To je društvo samo za odabrane.

Kad je o rukometu riječ, o ženskom rukometu točnije, a ovdje je upravo o tome riječ, ponosni smo na Doru Krsnik. Djevojka koja je odrasla na velikogoričkim parketima došla je do reprezentacije, u njoj igrala veliku ulogu i s njom ispisivala povijest. A kad se priča prebaci na pješčani teren, opet imamo svoju curu! Ela Bajkuša ima 17 godina, igračica je zagrebačke Lokomotive, a u ponedjeljak se vratila s Europskog juniorskog prvenstva u rukometu na pijesku u bugarskom gradu Varni.

– Bilo je super, bila sam jako sretna sto sam nakon tako kratkog vremena treniranja bila pozvana u reprezentaciju, bez ozira na to što se radi o rukometu na pijesku. Atmosfera u ekipi, cijelo to zajedništvo, bilo mi je stvarno super. Družili i sa muškom reprezentacijom, jako mi se svidjelo kada smo međusobno bodrili i navijali jedni za druge tokom utakmica. Puno nam je to značilo – priča nam Ela nakon povratka kući.

Medalja je ostala nedostižna ovoga puta, ali postoje i razlozi zašto je tako. Ovim djevojkama, naime, ovo su prvi pravi koraci na pješčanom terenu.

– Rezultat nam nije bio u prvom planu jer je reprezentacija tek promijenila trenericu, a igralo je dosta nas koje nismo nikada prije trenirale na pijesku. Recimo, ja se rukometom na pijesku ozbiljnije bavim tek od sredinom petog mjeseca, a slično je i kod drugih cura. Zato i ne čudi što smo završile u donjem dijelu poretka, ali bilo je ovo sve u svemu jako lijepo iskustvo. Jako sam sretna što mi se pružila ovakva prilika – kaže Ela i dodaje:

– Odigrali smo ukupno osam utakmica, turnir je bio jako dobro organiziran i sve je baš lijepo izgledalo. Utakmice su se igrale odmah uz plažu, tako da je ambijent bio super. Uspjeli smo vidjeti i ponešto grada Varne, i sve skupa je zaista lijepo. Svidio mi se i grad kao, ali i ljudi, koji su jako ljubazni.

Tijekom godine igra na desnom krilu Lokomotivine mlade momčadi, a ljeta će odsad očito biti rezervirana za pijesak. Čim je završila dvoranska sezona, Ela se prebacila na pješčani teren. I u rekordnom roku zaslužila poziv u reprezentaciju.

– Bilo nas je 30-ak koje smo stalno dolazile na treninge i trudile se. Trenerica je na kraju napravila popis i bila sam na njemu. Zahvalna sam joj što me pozvala – ističe Ela, koja je u Bugarskoj predstavljala i svoj grad.

– Nažalost, nije bilo igračica iz velikogoričkih klubova, pa se može reći da sam ja, uz to što sam igračica zagrebačke lokomotive, branila i boje grada Velike Gorice. Tu sam, uostalom, i počela igrati rukomet. Mama je također igrala rukomet, uvijek mi je pričala kako je to dobar sport, kako je ona putovala s ekipom… I zato sam već s osam godina željela na rukomet, počela sam u ŽRK Gorici, a nakon nekog vremena otišla u Lokomotivu – prepičala je Ela Bajkuša svoj dosadašnji rukometni put.

Dogurala je, eto, i do reprezentacije. Zasad one u rukometu na pijesku, juniorske, ali zašto to ne bi bio samo početak reprezentativnog niza ove mlade velikogoričke sportašice s velikim snovima.

– U ovom trenutku glavni cilj mi je jednog dana zaigrati za prvu ekipu Lokomotive. Pa ćemo dalje vidjeti!