Let iz Tokija za Frankfurt, pa onda za Zagreb, let koji traje “vječno”, pošteno je umorio hrvatsko paraolimpijsko društvo koje je hrvatsko tlo dotaknulo tek nešto prije 23 sata. Dan je bio opako dug, iscrpljujuće je sve to skupa, ali ostalo je još toliko snage da se odradi i onaj najljepši dio… Doček šampiona!

Cijela naša atletska paraolimpijska delegacija stigla je istim letom, sve odreda ljudi koji zaslužuju divljenje i naklon do poda, ali mi smo svejedno, pomalo sebično i prilično lokalpatriotski, gledali samo u njega. Samo u Velimira Šandora, dečka koji je još jedanput pomaknuo granice, dokazao da je sve moguće kad toliko želiš, kad daješ cijeloga sebe, kad ne odustaješ. Iz Rio de Janeira se 2016. vratio s broncom, a ovoga puta oko vrata bilo je srebro. A na licu je, za to vrijeme, bio široki osmijeh.

– Jesmo, umorni smo, ali kad sam vidio ovaj doček, nekako sam se u sekundi razbudio, dobio neku novu snagu. Evo, vidim da je moja ekipa već spremna, sve mi se čini da će već večeras biti fešte… Ali dobro, izdržat ćemo i to – nasmijao je još jedanput Velimir, prelistavajući po tko zna koji put dojmove u glavi.

Dočekala ga je obitelj, dočekali su ga prijatelji, susjedi, grlile su ga i ljubile tetke, strine, prijatelji iz kluba Uspon, djeca i odrasli, svirali su tamburaši… I svi su željeli stisnuti junačku ruku Velimiru Šandoru, čovjeku s dvije olimpijske medalje. Bio je tu i načelnik općine Pokupsko Božidar Škrinjarić, bile su tu i kamere, fotoaparati, mikrofoni… Zbog svih njih koji su se baš vratili iz Tokija, ali u prvom redu zbog našeg Velimira.

– Dojmovi se polako sliježu, iako će mi trebati još neko vrijeme da se sve to posloži na svoje mjesto. Što se samog doživljaja tiče, nismo doživjeli puno onoga što smo doživjeli u Riju, bilo je potpuno drukčije, jer stalno smo bili s maskama, pod mjerama, Tokio smo vidjeli samo iz busa, ali svejedno je to doživljaj za cijeli život. Poseban je osjećaj bacati i na tako veliko, a praznom stadionu, atmosfera je to kakvu nemaš često priliku osjetiti – prepričavao je Šandor i nastavio:

– Nakon Europskog prvenstva, kad rezultat koji sam ostvario nije bio na razini koju sam želio, shvatio sam da će se u Tokiju dogoditi nešto posebno. I vjerovao sam u to do kraja. Nije bilo lako na dan finala doći na stadion u 17 sati, a s bacanjem krenuti u 21, u jednom trenutku osjećao sam se kao da ću se srušiti, no morao sam izvući i posljednje atome snage. Nisam se dobro osjećao ni kad je počelo natjecanje, sve tamo do pete serije, kad sam rekao sam sebi: ‘Ajde, daj sve što imaš, izvuci to iz sebe!’ I tako je i ispalo, presretan sam.

Sjaj u očima nije nestajao dok je vrtio film iz Tokija, ali vidjelo se negdje u dubini pogleda da će mu odmor dobro doći.

– Morat ćemo dobro proslaviti sve ovo, to je neizbježno, ali prije svega mi treba predah. Nekakav je načelni dogovor da uzmemo cijeli rujan za kvalitetan odmor, da se trener i ja razdvojimo, odemo svatko na svoju stranu, da se odmorimo i jedan od drugoga i od svega ostaloga. A onda idemo dalje, jer još je puno posla pred nama – govorio je Velimir.

I nije trebalo previše pogađati na što misli. Jedan niz je krenuo u Riju, nastavljen je u Tokiju, a veliki epilog čekamo u Parizu.

– Baš smo pričali i mi između sebe, bilo bi glupo da sam ovaj put osvojio zlato. Što bih radio dalje da jesam? Ovako to ide po redu, nakon bronce i srebra dolazi zlato – sa smiješkom je svoje planove javno i hrabro prezentirao Veliki Velimir.

Velik je fizički, čovjek je visok 207 cm, ali velik je i po svim drugim parametrima. Po načinu na koji se nosi sa situacijom u kojoj se našao nakon prometne nesreće, kao 20-godišnjak, po onome što izvodi na bacalištima širom svijeta, po onome kako utječe na ljude oko sebe.

Svi su se, naime, ove večeri smiješili. I bili sretni zbog njega, ponosni na njega. Plakati, transparenti i glazba u Zračnoj luci Franjo Tuđman bili su sasvim prikladan dekor za doček šampiona, ali ono što slijedi još je i puno važnije. Ljudi poput Velimira zaslužili su svu moguću podršku zajednice, od ove ljubavi, poštovanja i divljenja koji su mu iskazani ovog utorka navečer, pa sve do onih puno konkretnijih stvari, do pomoći u svakodnevnom funkcioniranju, u lovu na nove uspjehe. Tu će se, sigurni smo, iskazati i njegova općina, i njegova Velika Gorica, ali i država…

A sad, odmori se, majstore, stvarno si zaslužio!