Prije pet godina u Rio de Janeiru prvu hrvatsku paraolimpijsku medalju osvojio je Velimir Šandor. Brončanu. Danas u Tokiju prvu hrvatsku paraolimpijsku medalju ponovno je osvojio Velimir Šandor. Ovoga puta – srebrnu!

Sjajni mladić iz Opatije u blizini Pokupskog, danas 35-godišnjak, bacio je disk 19,98 metara, što je dva centimetra manje od 20 metara, ali i svega četiri centimetra manje od zlatnog, pobjedničkog hica.

– Ovo je čudo, ne znam što se opće dogodilo! Znam da sam u Tokiju, ali ne znam gdje se nalazim jer su duša i tijelo negdje drugdje – rekao je Velimir nakon jubilarne 20. hrvatske paraolimpijske medalje i dodao:

– Ovo je definitivno najemotivniji trenutak i ovu medalju posvećujem majci koja me napustila prošle godine. Ona me gurnula u sport, motivirala me i bodrila. Ovo je posveta njoj. Mama, velika ti hvala, znam da si ovo ti režirala!

Velimir je 2006. nastradao u prometnoj nesreći, dok mu je bilo 20 godina, pri povratku s nogometnog turnira. Sletio je u jarak i nespretno udario u krov te slomio šesti vratni kralježak. Dobio je dijagnozu tetrapareze, iznimno tešku, pa je i logično da je taj trenutak potpuno promijenio njegov život.

– Ta nesreća mi je okrenula život za 360 stupnjeva i onda još jednom za 360 stupnjeva. U minuti se okrenuo sav svijet koji sam poznavao, što sam stvarao skupa s roditeljima. Tu je sve stalo. Bio je to totalni šok za mene, za sve moje, za okolinu, ali od nekud je trebalo krenuti ponovno. Dignuti se i ustati i krenuti dalje, bilo mi je u mislima svaki dan. Tri tjedna sam bio u Draškovićevoj u Zagrebu, a poslije toga sedam mjeseci u Varaždinskim toplicama – ispričao je svojevremeno Šandor.

Po završetku polugodišnje rehabilitacije u Varaždinskim toplicama i nakon dvogodišnjeg oporavka 2009. se uključio u atletiku za osobe s invaliditetom. Potencijal je nagovijestio u Sočiju, na Svjetskim igrama, gdje je osvojio zlato, potom je u Dohi na Svjetskom prvenstvu 2015. bio treći, da bi 2016. u Grossetu, na Europskom prvenstvu, osvojio srebro. Bronca iz Rija dosad je bila njegov najveći uspjeh, ali sad više nije. A nije vjerojatno i zbog njegova načina razmišljanja, pobjedničkog u svakom trenutku.

– Ljudi, izađite van iz nekih okvira i zidova. Svatko od nas ima snove i ciljeve. Invaliditet ne treba nikog sprečavati u ostvarivanju istih – kazao je nakon Rija.

I dokazao još jedanput, po tko zna koji put, da to u njegovu slučaju nisu prazne priče.

Bravo, ljudino, bravo majstore!