Prijava

Vaša prijava

Struka koja izumire?! ‘Ja sam Siniša, posljednji urar u gradu…’

[]

Tata je 1990. godine otvorio obrt, nakon što je propalo jedno zagrebačko urarsko poduzeće u kojem je do tad radio. U to je vrijeme bilo nekoliko urara u Velikoj Gorici. Teško mi je sad točno reći koliko, ali sigurno četiri, pet… Naša radnja tad je bila na drugoj lokaciji. U početku sam samo povremeno pomagao ocu, u trenucima kad je bilo najviše posla, a kasnije sam uz njega izučavao ovaj zanat. I na kraju sam, 2017. godine, od oca i preuzeo naš obrt…

Tako svoju priču počinje Siniša Eret, jedini urar u našem gradu. Još donedavno bilo ih je još, ali moderna vremena prilično su nemilosrdna prema starim zanimanjima. I sad je situacija takva da jedinu urarsku radnju u gradu možemo pronaći u Zagrebačkoj ulici. Siniša je jedini izbor.

– Sva ta starinska zanimanja nisu dovoljno poticana, s tim se krenulo tek kada je počelo kronično nedostajati radne snage, ali izgleda malo prekasno – kaže Siniša.

Smjer urar” u Srednjoj Strukovnoj školi u Velikoj Gorici ne postoji već duže vrijeme, a rema podacima iz Hrvatske obrtničke komore, u 2020. godini nije položen nijedan majstorski ispit za urara! Uostalom, ukupno samo deset urara u Republici Hrvatskoj ima važeću licenciju.

– Da, takva je situacija, urara jednostavno više nema. Po manjim gradovima, kao što su primjerice Daruvar, Bjelovar ili Čakovec, kao i po cijelom Zagorju, uopće ih više nema. Za nekih desetak godina ostati će samo nas par koji će raditi – kaže Siniša.

Međutim, to bi trebalo značiti i da će za njega, ali i sve preostale “posljednje mohikance” urarske profesije, biti posla. Ljudi satove nose i vole, a kvarovi se događaju. I zato će Siniša na pitanje hoće li ikad nestati potreba za nošenjem sata, s obzirom na to da se vrijeme može vidjeti i na mobitelu kojeg svi nose u svakoj situaciji, a sve popularniji su posljednji godina i pametni satovi, čvrsto i odlučno odgovara: “Ne!”

– To se neće dogoditi. Mnogi ljudi sat zamijene mobitelom, ali se ipak na kraju vrate na nošenje sata, jer vide da to ipak puno praktičnije. Možda jedan dio ljudi ostaje pri mobitelu, ali to je stvarno zanemariv broj, uglavnom se ljudi vraćaju na mehaničke satove, pogotovo mladi ljudi – tvrdi Siniša.

I doista, oduvijek su ljudi voljeli satove. Taj je trend nekako popularniji kod muškaraca, koji su puno češće i kolekcionari satova, no povijest kaže kako su satove na ruci prve počele nositi žene.
Muškarci su početkom 20. stoljeća nosili džepne satove, ali kad je počeo Prvi svjetski rat, shvatili su da im je praktičnije na ratištu nositi sat na ruci. Ta navika ostala je među muškom populacijom i nakon rata, te je tako gotovo preko noći postalo normalno da i muškarci nose ručne satove.

U početku su satovi bili mehanički, a mehanizam se održavao svakih pet godina, naravno odlaskom kod urara. Ti rani satovi radili su na navijanje, a nešto kasnije pojavili su se i oni s automatskim mehanizmom. Glavna razlika je u tome što se mehanički sat na navijanje mora navijati nakon određenog vremena, bez obzira na količinu nošenja, dok automatski mehanizam ima mogućnost “samonavijanja”, odnosno postoji rotor koji se pokreće micanjem ruke i samim time sat dobiva energiju. Mehanički satovi vrlo su cijenjeni, ali i zahtjevniji kada je riječ o proizvodnji. Svaki sat je ručno rađen, a samo srce industrije satova bilo je u Švicarskoj.

Ono što je najviše zatreslo industriju satova bila je “kvarcna kriza”, koja je nastupila nakon što je japanski proizvođač Seiko krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća na tržište izbacio svoj model “Astron”, koji je radio na bateriju.

– Do tada se znalo samo za mehaničke satove, a Japanci su, za razliku od Švicaraca, napravili sat koji će biti relativno jeftin i dostupan svima. A kako su satovi bili jeftiniji, ljudi su počeli masovno kupovati kvarcne satove, a zanemarivali su se mehanički, što je dovelo do kolapsa švicarske industrije- priča Siniša Eret.

Posljednji gorički urar naglašava kako je ova kriza u svijetu satova srušila mnoga poduzeća sa stogodišnjom tradicijom. Ipak, oni najjači su uspjeli opstati zahvaljujući klijenteli koja si je i dalje mogla priuštiti takve satove. Međutim, tamo negdje osamdesetih godina stvari su se vratile u ravnotežu.

Unatoč tome što se nalazimo u postkvarcnoj krizi i mnogi se odlučuju na satove s baterijom, Siniša kaže da ipak ima dosta ljudi koji kod njega na popravak donose mehaničke satove.

– Danas ljudi nose određene modne marke, dakle kvarcne satove, ali svatko tko malo duže uđe u satove shvati da je mehanika ona prava, da tu leži prava kvaliteta. Ima i kvalitetnih kvarcnih satova, ali na mehanici se vidi koliko je netko vješt i koliko se može ići u daljinu u izradi zaista dobrog mehaničkog sata – kaže Siniša.

Bio sat mehanički ili kvarcni, Siniša kaže da će urar uvijek biti potreban, bez obzira na mehanizam koji ga pokreće.

– Uvijek će biti potrebe za urarima, jer možete servisirati i kvarcni sat, a po tvorničkim preporukama mehanički se mora servisirati svakih pet godina – govori vlasnik velikogoričke urarske radnje.
I sam je, naravno, ljubitelj satova, a takvih poput njega ima itekako puno u cijelome svijetu. Ljudi vole lijepe satove, ali i skupe, one koji će poslužiti kao statusni simbol… Prostranstva interneta kažu kako je u ovom trenutku najskupi sat na svijetu stroj nazvan Graff Diamonds Hallucination, pokazivač vremena koji stoji, ni manje ni više, 55 milijuna dolara!

Takvih primjera Siniša u svojoj radnji baš i nije imao, ali bude tu svega i svačega.

– Je, dođu ponekad ljudi s malo skupljim satovima, kao što je primjerice Rolex, ali to su najčešće oni koji taj i takav sat dobiju na poklon. Ponavljam, mehaničke satove treba svakih pet godina, po tvorničkim preporukama, nositi na servis, a kod tih satova popravak u ovlaštenom servisu zna biti itekako skup, pa onda dođu kod mene, gdje je sve to u pola cijene. Neki brendovi ipak naprave tako se sat baš mora odnijeti kod ovlaštenih servisera, jer im trebaju specifični alati i slično. Dođu ljudi i na restauraciju starih satova, recimo jedan čovjek našao je stari sat, odnosno štopericu, pa donio kod mene, a baš sad imamo jedno tri Seiko “petice” na servisu – kazao je Siniša, najavivši tako i odgovor na pitanje koji sat on smatra najboljim izborom.

– Mislim da je Seiko idealan brend za ulazak u svijet satova, najbolji omjer kvalitete i cijene. Pogotovo ta Seiko 5 linija. Tko to jednom nosi, taj će je uvijek imati. Sad je Seiko otišao u jednu višu klasu i kad je riječ o cijeni, nešto kao Rolex. Evo, i ja trenutačno nosim na ruci Citizen Promaster, japanski sat – završio je Siniša.