Kad postaviš letvicu visoko, kad je digneš u visine, život često postaje kompliciraniji. Kad je tako, sve je malo prostora za loše dane, uvijek moraš biti pravi, vrhunski, ako želiš ostati tamo gdje si došao. A to često, evo pitajte košarkaše Gorice, i nije lako…

Puno se promjena dogodilo u sastavu KK Gorice ovog ljeta, baš kao i prošlog. Lani su ostala četvorica odabranih, dobar dio sezone bio je potreban da se sve to uigra, a kad je trener Josip Sesar u tome i uspio, na put su Goričanima stale brojne ozljede. Sedmorica hrabrih dobili su jednu utakmicu u polufinalnoj seriji sa Zadrom, više od toga nisu mogli, ali svejedno su ispisali povijest, došla na razinu na kojoj velikogorička košarka nikad nije bila, među četiri najbolja kluba u državi, uz bok velikanima poput Cibone, Zadra i Splita.

A onda su došle nove promjene. Polovica igrača ovog je ljeta napustila tu posloženu momčad i Sesar se opet vratio na početak. I shvatio je sve vrlo brzo, ponovio je valjda tisuću puta, da će biti potrebno vrijeme da se stvari do kraja poslože, da se novi igrači uklope u njegov sustav. Pritom je, i toga je bio svjestan, ostao bez nekih igrača koji su jako puno značili za lanjsku Goricu, davali miris i okus toj momčadi. Lovru Mazalina i Ivana Majcunića, u velikoj mjeri i Krešimira Ljubičića, teško je nadomjestiti u uvjetima u kojima Gorica danas živi, pogotovo u trenucima kad se novi igrači tek uhodavaju u Sesarov, prilično zahtjevan sustav igre. A tu je, naravno, i ta famozna “kemija” u momčadi, koja se ne stvara tek tako…

Ante Mašić jedan je od starosjedioca, no čak je pet novih igrača došlo ovog ljeta… Foto: Ivica Čavka/KK Split

Iako, nije se sve to moglo tek tako “pročitati” na uvodu u sezonu, jer padali su lako i uvjerljivo i Alkar, i Šibenka, i Slovaci u Alpe Adria Cupu… Sve je izgledalo neobično lako, idilično, a onda su na red došli pravi, opaki protivnici. I sve ono čega se Sesar pribojavao izašlo je na vidjelo. Protiv Cibone je Gorica zamrznuta na -30, a ništa bolje nije izgledala ni u petak u Splitu. Tih konačnih 88-72 ne oslikava najbolje koliko je Gorica bila daleko od pobjede na Gripama.

– Iskreno, ne znam što bih rekao… Kad jedna momčad ima sredinom treće četvrtine 72% uspješnosti za tri poena, to znači da nam je obrana bila katastrofalna! Mislim da smo utakmicu izgubili još sredinom druge četvrtine upravo zbog te naše mekoće u igri i slabe agresivnosti na loptu. Mislim da je to presudilo i u ovoj utakmici i u onoj prethodnoj protiv Cibone – kazao je Josip Sesar nakon drugog uzastopnog poraza, na drugom uzastopnom teškom gostovanju.

Jedina dobra vijest iz ova posljednja dva poraza su izdanja u kojima se pokazao Mate Kalajžić. Bolji od ostalih u porazu od Cibone, a protiv Splita je ubacio 17 koševa uz osam asistencija. Međutim, uzalud mu sve…

– Nažalost, kao da nismo došli na utakmicu. Kasno smo se sjetili da trebamo nešto odigrati. Kad smo imali priliku, bilo je već kasno. Na osam razlike nestalo je kisika ovima što su već igrali 30 minuta. Šteta. Trebamo se trgnuti jer već u srijedu igramo protiv Sonika. Moramo pobijediti da se vratimo u pobjednički ritam – poželio je Kalajžić i dodao:

– Mislim da možemo više od ovoga. Nismo se još pronašli i moramo se početi uigravati, kako na treningu tako i na utakmicama, da se više ne ponavljaju ovakvi porazi. Kad imamo priliku da se vratimo, da se onda i vratimo, a ne da u busu pričamo kako smo se mogli vratiti…

Mate Kalajžić protiv Cibone je ubacio 18 koševa, a protiv Splita 17 uz osam asistencija… Foto: Ivica Čavka/KK Split

Iako je i Marko Baković ubacio 17, a Tomislav Cvitković dodao 14 koševa, jedini je ovoga puta zaslužio trenerovu prolaznu ocjenu za prikazano.

– Mislim da je Matina zasluga što nismo otišli na -30 ili -40, jer odigrao je jednu sjajnu utakmicu. Mislim da je jako napredovao u protekle dvije godine u Gorici i da iz utakmice u utakmicu igra sve bolje – istaknuo je Sesar.

Međutim, trebat će mu već od srijede i Sonika i konkretna pomoć. Dva uvjerljiva poraza u nizu ugasili su šansu bilo kome padne napamet poletjeti. Puno je još posla pred ovom momčadi, društvu koje neosporno ima košarkašku kvalitetu, ali za sudare s najjačima to očito nije dovoljno. I zato što prije treba postati ono što je Sesar uvijek znao dobiti – momčad!

Tako će, nema sumnje, i biti, potrebno je samo strpljenje. Prestat će i protivnici valjda pogađati sa suludo visokim postotkom, razigrat će se i oni koji dosad nisu, bit će Gorica sve bolja i bolja.

Počevši, recimo, od srijede u 18 sati, kad u grad dolazi zadarski Sonik.