Naporna i zamorna magla, koja je zauzela kompletnu subotu, konačno se razmaknula, došlo je vrijeme nedjeljnog ručka, ali bilo je to i vrijeme za – nogomet! Nazubljeno jesensko sunce pošteno je zagrijalo Kuče, pitoreskno selo od 1500 žitelja, a oko nogometnog igrališta usred sela dobro poznata gungula. Igra se derbi, NK Turopoljac je u lovu na prvo mjesto, a stiže zahuktala Lomnica sa Štefom Deverićem…

Šank je radio punom parom, došli su i veseli, glasni i optimistični gosti, uvjereni da će niz njihovih “Boema” ići dalje, da će i devetu zaredom ostati neporaženi. Domaćini su, s druge strane, sa zadovoljstvom ispratili remi (0-0) vodećeg Naftaš Ivanića u gostima kod Jelačića u susjednoj Vukovini dan ranije, i ovaj veliki okršaj dočekali su svjesni činjenice da će ih pobjeda, dođu li do nje, vratiti na čelno mjesto prvenstvene ljestvice. A jedino tamo želi biti Marko Pancirov, trener Turopoljca i višestruki autor rečenice kako se “ne ustaje ujutro da bi bio drugi”.

– Turopoljac, koliko mi se čini, ima najjaču momčad u ligi, najširi kadar, ne iznenađuje me što su u borbi za vrh – komplementirao je Štef Deverić, legenda Dinama i Hajduka istovremeno, u najavi derbija nešto niže razine, ali s gomilom draži.

A opet, kakve tek komplimente zaslužuje njegova momčad, koja je u sezonu ušla tiho, bez velikih najava, s tri startna poraza, a onda krenuli u niz u kojem je do ove utakmice bilo sedam pobjeda i jedan remi. I došli su Lomničani u Kuče puni samopouzdanja, s nekoliko važnih izostanaka, ali i s velikim respektom prema protivniku.

I krenulo je odmah vatreno, već u prvih 15-ak minuta dogodila su se dva ključna trenutka. Igrala se osma minuta kad je Gršić pogodio za vodstvo Lomnice nakon kombinacije poslije kornera. I čim je lopta krenula s centra – nova šansa! I to čista, jer Luka Mandura je promašio praktički prazan gol iz blizine… Kad je u 15. minuti Mlinarić pobjegao gostujućoj obrani i izjednačio na 1-1, izgledalo je kao da ćemo gledati festival golova, utakmicu velikih brojki. Kad ono – to je bilo to!

Golova više do kraja utakmice nije bilo, ali malo nakon vatrenog otvaranja krenulo je biti vatrno na brežuljku kojeg možemo nazvati i tribinama. Galamili su jedni navijači, pa onda i drugi, pa opet ovi prvi… Rječnika koji se pritom koristio, jasno, ne bi se posramili ni najveći kočijaši, uvrede su to koje se mogu čuti praktički jedino pod emocijama koje izaziva nogomet, a meta im je ovoga puta bio, pogađate, sudac. Čovjeku je ime Petar Jerbić i sasvim sigurno mu ovo nije bilo najugodnije poslijepodne u životu…

Iako, pomogao je i sam da tako bude, o čemu će najviše reći situacija iz 41. minute. Igrač Turopoljca Leon Jaki žestoko je startao na Lomničanina Drmića, prolomio se i bolni krik, ali Pero je pustio igru. Zaustavljena je tek nakon što su igrači izbacili loptu, odmah su utrčali i liječnici, a ozlijeđenom Drmiću prišao je i sudac. Pogledao je kakva je situacija, vidio da se ovaj ne šali, da ga stvarno boli, pa odlučio Jakiju pokazati – crveni karton! Jedno dvije minute nakon starta kojeg nije vidio kao prekršaj.

I nije to jedina situacija, trajala je sve do kraja poluvremena žestoka borba čovjeka i zviždaljke, dobacivanja sa strane postajala su sve glasnija, a sve to samo je nakratko prekinulo – poluvrijeme. Svađao se usput s igračima, oni su mu prigovarali, sve je frcalo od nervoze, a onda smo pogledali prema Štefu… Trener Deverić kod klupe je mirno izvadio cigaretu, zapalio, pa laganim korakom krenuo prema svlačionici. Pogled je bio uperen u pod, misli očito prema idejama kako u nastavku iskoristiti tog igrača više.

Desetak minuta poslije, pri povratku na klupu, učinilo se da je sve trajalo samo treptaj oka. Već se Štef vraćao, ponovno s cigaretom, u svojim mislima, sad već jasno i glasno izrečenim pred igračima u svlačionici.

– Je, imamo igrača više, ali ništa to ne mora značiti, ne mora uopće biti prednost… – dobacio nam je pri dolasku na klupu, malo prije nego što je nastavak konačno i krenuo.

Galama s tribina nastavila se kao predaha nije ni bilo, svaka odluka suca komentirala se i na terenu i na brežuljku iza ograde, bio je to onaj pravi, prepoznatljivi folklor koji oslikava ovakve, niželigaške predstave visokog naboja. Frcalo je sve i na terenu, borbeno i čvrsto s obje strane, a falilo je jedino golova. Doduše, moglo ih je biti, na obje strane, čak je na kraju pobjedi bliži bio brojčano inferiorniji domaćin, ali do kraja je trenutak utakmice bio onaj nešto manje nogometni.

Sudac Pero, naime, morao je u jednom trenutku zaustaviti igru, dati igračima poneku sekundu odmora, jer u igralište je kulerski ušetao jedan mali pas. Simpatičan i umiljat, prilično nesvjestan da se ovdje radi o derbiju, o važnoj utakmici, ali i dovoljno pristojan da relativno brzo, s noge na nogu, kako je i došao, odšteta s terena. I neka je prošetao terenom, jesmo u petoj ligi ili nismo?!

– Možemo žaliti jer smo igrali s igračem više, ali s druge strane moramo biti zadovoljno s bodom u gostima kod prvog na tablici – govorio je Štef Deverić nakon utakmice, još nedovoljno svjestan da je ovaj remi ostavio Turopoljac na drugome mjestu, bod iza Naftaša.

– Oduševljen sam sa taktički odrađenim poslom nakon isključenja, siguran sam da niti jedna momčad u ovom ili višem rangu nije sposobna taktički odraditi utakmicu kako smo je mi odradili u ovom derbiju. Nije se uopće vidjelo da imamo igrača manje i pokazali smo zašto smo najbolja momčad u ovom natjecanju – govorio je njegov kolega Marko Pancirov.

Traje tako i dalje pokušaj Kučana da se vrate na vrh tablice, traje i lomnički niz neporaženosti, a potrajalo je i dok smo se uspjeli izbaviti iz Kuča. Ali dobro, mora biti gužva, ipak se ovdje igrao derbi, utakmica koja nudi esenciju nogometa kakvog su mnogi možda i zaboravili.

A pas… Sreli smo ga opet tamo negdje u Podotočju, muvao se oko ceste, valjda je s malenim sve OK. A nama je u Kučama, naravno, bilo i više nego OK.