Ja sam ti Brežan, i s mamine i s tatine strane. Doma smo u Donjem Hruševcu, to ti je nekih šest kilometara iza Kravarskog…, započinje s pričanjem svoje priče Daniel Gorenc (41), jedan od najuspješnijih poduzetnika u našem kraju, čovjek koji je dokazao da se može uspjeti čak i ako kreneš od nule, sa samoga dna. Da, može se, čak i u Hrvatskoj…

Gorenc je najbolji dokaz za to. Ne dolazi iz bogate obitelji, nije se probijao zahvaljujući vezama i kombinacijama, nego isključivo radom. Vlastitim rukama i vlastitom glavom. Jedan ambiciozni i vrijedni vozač kamiona odvažio se, malo prije 25. rođendana, krenuti stvarati svoju priču.

– Ajmo krenuti od početka… – uzdahnuo je sa smiješkom Gorenc pa opisao prvu fazu svoga puta.

– Krajem sedamdesetih baka i deda bili su u Njemačkoj, pa su gore, trbuhom za kruhom, otišli i moji roditelji. U jednom turističkom gradiću u blizini Münchena živjeli su pravi gastarbajterski život, radili sve i svašta, snalazili se… Ja sam se rodio ovdje, ali već s mjesec dana vratili smo se u Njemačku i ostali gore sljedećih godinu dana pa se zbog raznim životnih okolnosti vratili kući.

Odrastao je tako maleni Daniel na živopisnim bregima, u međuvremenu su se roditelji i razveli, a u Njemačkoj je opet završio godinama poslije.

– Za vrijeme rata kod nas je bila druga linija obrane, bilo je baš zeznuto, tata je bio u vojsci, a nas je poslao mami u Njemačku, gdje sam završio peti i šesti razred. Međutim, nisam izdržao više od toga. Nisam mogao ostati gore, u potpuno drukčijem mentalitetu, i vratili smo se u Hrvatsku… Tu sam i završio osnovnu školu, pa upisao srednju prometnu, sa samo jednom idejom, da nakon dvije godine upišem policijsku akademiju!

Tinejdžer Daniel silno je želio biti policajac, samo to i ništa drugo, ali društvo je presudilo da ostane u prometnoj školi i postane tehničar cestovnog prometa.

– Bio sam odličan učenik, imao sam sve preduvjete da upišem fakultet, ali okolnosti mi baš nisu išle na ruku. Bilo je to poslijeratno vrijeme, novca nije bilo, tata nije sve mogao sam, i trebalo je početi raditi. Zaposlio sam se tjedan dana nakon mature, i to kao vozač u našoj breškoj firmi, Kravarsko gospodarstvo. A na fakultet smo poslali sestru, koja je uspješno završila kriminalistiku.

Sljedećih sedam godina Gorenc je nizao kilometre za volanom kamiona, dostavljao pekarske proizvode, bez pogovora odrađivao sve što se tražilo od njega. A tražilo se dosta, jer bio je najmlađi, često su ga ‘šaltali’ s jedne rute na drugu, ni ne sluteći da mu zapravo rade veliku uslugu…

– Negdje tijekom 2005. godine sve velike tvrtke krenule su rasprodavati vozne parkove, shvativši da im je bolje imati vanjsku uslugu prijevoza. Tako je bilo i u našoj maloj firmi, koja je u tom trenutku imala 14 vozila. Nama vozačima ponudili su da ih otkupimo, a ja sam se u početku maknuo u stranu, dajući prednost starijim kolegama. Međutim, nitko nije bio zainteresiran… A ja sam uvijek želio nešto svoje, boriti se da stvorim nešto, jer takvi smo vam mi Brežani, uvijek nekako po strani, jedino borba nam i preostaje.

I najmlađi vozač Daniel dočekao je svoju priliku.

– U tišini sam sve to stavio na papir, napravio kalkulaciju, potražio savjete starijih kolega, skupio hrabrost i dao ponudu za tri kombija. Bilo je to u jesen 2005., prvu ponudu su odbili, da bi mi malo prije Božića javili da prihvaćaju. Nije mi bilo svejedno, imao sam 24 godine, mlad si i neiskusan, ne znaš kako će se sve to rasplesti…

Međutim, krenuo je raditi. S tri kombija u solidnom stanju, i uz asistenciju tate Branka. Odnosno, zaposlenika Branka.

– Tata je radio u Industrogradnji, koja je propala, i povukao sam ga sebi. Bila je to u početku malo čudna situacija, da sam ja šef svom tati, ali odmah sam mu rekao: ‘Osam sati sam ja tebi šef, a poslije si ti meni tata!’ Brzo je shvatio da znam posao i funkcioniramo jako dobro svih ovih godina. Evo, sad je tata nekoliko mjeseci od mirovine, došlo je i to vrijeme.

Firma je dobila ime Gorenc Transporti, a mladi gazda odmah je odlučio napraviti razliku. Iskoristio je ono “šaltanje” po linijama u prošloj firmi, jer znao je praktički svaki metar svake rute napamet, i posložio posao tako da ostvari značajne uštede.

– Je, puno mi je pomoglo to što sam jako dobro poznavao teren. Napravio sam analizu, iskoristio ono što znam i od 12 linija, odnosno 12 vozila na sisačkom području, posložio sam posao tako da koristimo osam linija i osam vozila. Učinak je ostao isti, a uštedjeli smo značajan novac. Vozači su, doduše, dobili nešto više posla, ali i veću plaću. I dobro svima, i njima, i meni kao šefu, i firmama za koje smo radili. A bez toga ne ide, ako bilo tko u tom lancu nije zadovoljan, prije ili kasnije dolazi do pucanja.

I nije Gorenc jedino u Sisku izračunao kako uštedjeti, radio je to na svakom terenu, snimao svako područje i vodio posao prema velikom uspjehu. Koji se dogodio nakon izuzetno naporne prve četiri godine.

– U to vrijeme sam se i oženio, dobio prvog sina, pa onda i drugog… Vozio sam i sam, bio u kamionu i istovremeno organizirao posao, sve dok 2010. gospon Plodinec iz Čiča, vlasnik lanca Mlin i pekare, nije kupio Kravarsko gospodarstvo. Tad smo počeli raditi za njega i od tog trenutka krenula je ekspanzija tvrtke. I nismo mogli više funkcionirati na isti način, zaposlio sam čovjeka više, a sam postao dispečer, direktor, logističar… Sve da bi se firma razvijala. Prvi veliki kamion kupio sam 2011. godine, a danas, deset godina poslije, imamo osam velikih kamiona i 20 manjih vozila – s ponosom ističe Gorenc.

I posao nikad ne staje. Već malo iza jedan sat u noći dolaze prvi vozači, koji dostavljaju pekarske proizvode, oko pet ujutro uključe se i voćari, a oko sedam i svi ostali. Hladnjače dostavljaju voće i povrće, ostala vozila svu robu koju vidite u trgovinama, svu osim mesa… Gazda Gorenc, više ne tako mlad kao nekad, danas ima 40 zaposlenih i život s puno stresa.

– Mnogi me znaju, ljudi me vjerojatno opisuju kao veselog i nasmiješenog, jer takav i jesam, ali jako je ovo zahtjevan posao. Jedan moj profesor u školi znao je govoriti da si, svaki put kad izađeš na cestu, bilo kojim vozilom, jednom nogom u grobu, a drugom u zatvoru. Malo je karikirao, ali to je zapravo istina. I nije lako imati toliko ljudi na cesti u svakom trenutku, pogotovo kad si odgovoran za svakog od njih. I uvijek tu bude problema, poteškoća svih vrsta, uključujući i prometne nesreće, koje su posebno stresne situacije. To su, recimo, trenuci u kojima čovjeku dođe da odustane od svega… Ali naravno da neću to učiniti, previše volim ovaj posao. I jedino to, uostalom, i znam raditi, jedino to me zanima – priznaje Gorenc.

Otac je četvero djece, David ima 16, Gabriel 15, Eva 11, a Iva deset godina, pa izvedba cijele ove poslovne priče djeluje još nevjerojatnije.

– Klinci su bili super, oni su mi dali spavati, ali posao baš i nije. Sad se to malo i promijenilo, posljednje dvije, tri godine, ali godinama sam spavao po četiri ili pet sati na dan. Ali nema druge. To je ujedno i poruka mladim ljudima, koji žele nešto stvoriti. Može se, uvijek se može, ali treba raditi. Ne osam sati, jer zavarava se svatko tko misli da se tako može uspjeti, nego puno više od toga. Moj radni dan traje od 14 do 16 sati, i tako već 15 godina. Na godišnji odmor odem, ali mobitel i laptop uvijek su uz mene, za bolovanje ne znam… Ako želiš uspjeti u Hrvatskoj, može se. Samo treba zapeti i raditi!

Kaže da nije strog šef, da posao funkcionira i kad si prijatelj sa zaposlenicima, ali pod uvjetom da svatko odrađuje svoj dio posla. Kao što kod njega i jest.

– Svaki vozač je u svom vozilu sam sebi šef. I to klapa, dosta dobro smo posloženi. U ovom poslu ključno je ne kasniti, ali mi ne kasnimo. Ako i treba podviknuti, za to ima poslovođe, ja jednostavno nisam takav tip – sa smiješkom priča Gorenc.

Ima u našem kraju još prijevozničkih tvrtki, ali njegova je definitivno sam vrh, pogotovo u ovoj vrsti prijevoza. Konkurenciju nema, sam će istaknuti, jer to su sve kolege.

– Posla ima za sve, ja bih volio da ima i više ovakvih firmi. Uostalom, i mi smo se mogli još širiti, ali teška su vremena, teško je sve to izgurati, jer firma je sad zaista velika… Vidjet ćemo što nosi budućnost. Evo, i sinovi su krenuli mojim stopama, upisali su srednju prometnu školu, vidjet ćemo hoće li nastaviti s ovim… Nisam baš presretan što idu u tom smjeru, zbog svog tog stresa, no sami će izabrati.

A kad nije u poslu, vezan uz firmu, opušta se uz – nogomet! Razvozi sinove nogometaše na treninge, Davida u Kurilovec, a Gabriela u Goricu, a djeluje i kao svojevrsni “mecena” za turopoljski nogomet. Ne želi sam pričati o tome, ali pomagao je Gorenc i Gorici, i Kurilovcu, kojeg je kao predsjednik i uveo u treću ligu, kao i Buni, Mraclinu, Turopoljcu, Lukavcu… Ukratko, praktički svim klubovima iz našega kraja pomogao je na ovaj ili onaj način.

– Volim sport, volim nogomet, to mi je baš ispušni ventil. Nisam nikad baš igrao, bio sam dijete u ratno vrijeme, u Donjem Hruševcu, 25 kilometara od Gorice, i nije me imao tko voziti na treninge kao što ja danas vozim svoju djecu. Naši klubovi, Buna i Kupa, u to vrijeme nisu ni funkcionirali, tako da se nisam baš naigrao nogometa. Znate kako prijatelj Pevec kaže mojim dečkima kad je o tome riječ: ‘E, da sam ja imal takve uvjete, da sam tolko treniral, i dan-danas bi igral u Real Madridu!’ – smije se Gorenc.

Posebna priča je malonogometna momčad koja nosi isto ime kao njegova firma. Gorenc Transporti već su i brend na malonogometnim turnirima…

– Na to sam posebno ponosan. Od 2004. godine imamo Brešku ligu, a to je za sve nas nešto fenomenalno. Svjetsko prvenstvo! Obožavam to, ne znam što se mora dogoditi da nisam prisutan na ligi. Imam i svoju momčad, Donji Hruševec, i ide nam dobro, pogotovo zadnje tri godine. Ali cijela Breška liga jako se digla kvalitetom. Sve ove godine djeca to prate, gledaju i puno ih je počelo trenirati nogomet u klubovima. I to se vidi, igra se neusporedivo kvalitetnije nego u početku. Igrao sam i ja tri, četiri godine, sve dok nešto nije puknulo u koljenu, ha, ha… – počeo je ovaj dio priče Gorenc i nastavio:

– Gotovo svi najbolji igrači na Bregima 2014. su se okupili u jednu ekipu i krenuli igrati malonogometne turnire. Pozvali su me da im malo pomognem, da ih poguramo, i ja sam pristao. Bili su jako zahvalni, oduševljeni, pa su odlučili da će se zvati Gorenc Transporti. Nije mi to bilo posebno drago, nisam to želio, ali nisu htjeli odustati. I krenuli smo… Složili smo zaista respektabilnu momčad i godinama harali turnirima u ovom kraju, a ja sam u tome svemu neizmjerno uživao. Sad su neki odselili u inozemstvo, neki se poženili, neke cure ne puštaju, pa se okrećemo našoj mladoj momčadi, sad španaju novi klinci, od 17-18 godina.

A španaju uz pomoć Daniela Gorenca, zaljubljenika u nogomet i u cestu. Čovjeka koji je krenuo od nule i uspio podići iznimno uspješan posao. I zaraditi toliko da može i pomagati nogometašima i klubovima, da može biti jedna vrsta mecene turopoljskog nogometa. I može mu biti, jer sve je stvorio sam, napornim i predanim radom. I dokazao da se može uspjeti. Čak i u Hrvatskoj.