Mnogi od nas, gledajući popularne kriminalističke serije i filmove na malim ekranima, barem su jednom poželjeli biti Horatio Cane ili Hercule Poirot i rješavati najzahtjevnije krimi slučajeve. No, je li u stvarnosti zaista tako?! Odgovor na to pitanje, ali i mnoga druga dobili smo od poznatog, sada već umirovljenog, velikogoričkog inspektora Nike Kuzmanovića.

– Poslom policijskog službenika bavio sam se pune 34 godine, a krenulo je sve 1984.godine kada sam se prijavio na natječaj za tadašnjeg milicajca. Po završetku tečaja, krenuo sam raditi u Velikoj Gorici. Od tih 34 godine, tri godine sam radio u Zagrebu, a sve ostalo u Velikoj Gorici. Najviše sam radio na općem kriminalitetu. Cijeli svoj radni vijek bavio sam se imovinskim, krvnim i seksualnim deliktima, gdje spadaju ubojstva, pokušaji ubojstva, teške tjelesne ozljede i napadi, silovanje… Ali bilo je tu i kaznenih djela iz drugih domena od kriminaliteta droga i gospodarskog kriminaliteta – započinje priču naš sugovornik.

Sve ono što možemo vidjeti na televiziji kroz kriminalističke serije, to su zapravo dva različita svijeta, ističe Kuzmanović. Filmovi i serije su napravljeni tako da privuku pažnju gledatelja, no stvarni život je nešto drugo.

– Veliki laboratoriji, uredi kriminalista i toliko napredna tehnologija, ovdje u Velikoj Gorici, ali i općenito, sve je to mnogo skromnije. Mi smo ovdje u Velikoj Gorici nekada radili po četvero u jednom uredu. Bilo je više djelatnika i više posla, a postaja je bila mnogo manja. Otkako je postaja preuređena bilo nas je dvoje u sobi što je i najoptimalnije. Ovaj posao nije za jednog čovjeka, uvijek je dobro biti u paru, pogotovo kada izađete na teren jer postoji opasnost i mogućnost napada, ozljeđivanje policajca od strane delikventa. Na terenu je uvijek sigurnije biti u dvoje jer si međusobno čuvate leđa – dodaje Kuzmanović.

EMOCIJE NISU DOBRODOŠLE

Kako zapravo izgleda jedna dan inspektora ovisi o događanjima u gradu. Ako se dogodi kazneno djelo, na teren izlaze svi.

– Prikupljamo tragove i dokaze što će pomoći u postupku i procesu dokazivanja počinitelja određenog kaznenog djela – priča nam inspektor ističući kako je upravo prikupljanje dokaza zapravo najteži dio posla. Uz to, zna biti i vrlo stresno.

– Mnogo je stresa ako idete na intervencije gdje ima i tučnjave, oruđa, oružja, od noževa do boksera. Onaj koji kaže da se ne boji ili laže ili nije normalan. Ili kada kaže da mu je sve svejedno. Normalan i zdrav čovjek ima dozu straha. Bilo je tu i dosta stresnih i emotivnih trenutaka. Kada vidite slučaj poput krvnih i seksualnih delikata, ne možete ostati ravnodušni i teško se s time nositi bez obzira što svi kažemo da smo navikli, ali na takve se stvari teško naviknut. U ovom pozivu, emocije i nisu baš dobrodošle, ali svi smo mi ljudi od krvi i mesa i emocije su nam sastavni dio života.

NOĆNI ĐIR BEZ SVJETALA

Bilo je raznih situacija, prisjeća se Kuzmanović kako su davnih 80-tih godina, on i njegov sada pokojni partner-kolega, rješavali seriju provala u vikendice.

-Točno smo znali tko je počinitelj, no nismo ga nikako mogli uloviti. Vozili smo se po noći kroz vikend naselja autom ugašenih svjetala, ne bi li ga uhvatili na djelu. U jednom trenutku vikendica je izgledala sasvim normalno, kada smo se kroz neko vrijeme vratili, vidjeli smo otvoren prozor. Ušli smo tako u vikendice, ne bi li zatekli lopova, normalno da nas je bilo strah. No, nažalost ili na sreću, kako se uzme, počinitelja ipak nismo zatekli. Ipak, pronašli smo ga naknadno i to je najbitnije – zadovoljno će Kuzmanović i nastavlja nam prepričavati svoje doživljaje.

– Bilo je i drugih iščekivanja i zasjeda. Poput pronalaska droge i nasada konoplje. Da bi se išlo u postupak mora se dočekat tko je zasadio, tko to zalijeva i obrađuje te tko će to brat. Znali smo dugo čekati kako bi uhvatili krivce na djelu. Bilo je slučajeva koje smo rješavali mjesecima, a neke smo znali riješiti u roku od 24 sata.

U ovom poslu najbitnije je biti uporan. U filmu kada se dogodi neki zločin tada se inspektor i njegov tim posveti samo tom slučaju dok ga ne riješe. No tako je, naravno, samo u filmu.

– Kada imate provale u kuću, vikendicu, pokušaj ubojstva ili prijetnje, morate posložiti prioritete i razlučiti što je hitno i preče pa to rješavaš. Najveće zadovoljstvo od svega mi je bilo kada sam vidio zadovoljstvo oštećene strane kada im se vrate otuđene stvari. To mi je dalo najveći motiv u mome poslu i podstrek za dalje.

Prema posljednjim podacima Policijske uprave zagrebačke, Zagrebačka županija jedna je od sigurnijih u Hrvatskoj. A sigurna je i naša Velika Gorica, barem što se tiče kriminaliteta, složio se inspektor. Iako, u ovom poslu teško je izbjeći prijetnje na osobnoj razini.

– Bilo je prijetnji, iako mislim da su pojedinci prijetnje izrekli više onako u afektu. Nastojao sam uvijek biti korektan bez obzira na zločin i kazneno djelo na kojem sam radio. Nikada nisam omalovažavao i ponižavao osobu s druge strane. Bilo je tu bojazni i straha za obitelj. No, ja im to nikada nisam davao do znanja. Nemilo sam to skrivao od njih i pokušavao da ne primijete da se nešto događa i nešto nije uredu – kazao je Kuzmanović.

Ono što ovaj posao zasigurno nema, a to je fiksno radno vrijeme.

– Puno puta je znalo biti situacija da sam, iako živim blizu, na poslu znao provesti i više od 30 sati. Za vrijeme rata, spavali smo u vrećama na hodnicima. Bilo je dosta teških situacija, zahtjevnih i izazovnih. Znao sam reći, da smo samo znali kada trebamo doći na posao, a kada ćeš kući to se nikada nije znalo.

MLADI, NASTAVITE…

– Kad bi krenuo ispočetka, malo što bih promijenio u životu. Zaista sam bio sretan i zadovoljan s poslom kojim sam se bavio, a posebno sam ponosan na svoju obitelj.

Inspektor Kuzmanović u mirovini je posljednje tri godine. Na pitanje nedostaje li mu posao, odlučno kaže NE.

– Smatram da sam dao svoj doprinos društvu, gradu i MUP-u. Poslije 34 godine, mislim da je red na mlađe generacije. Svaki čovjek u jednom trenutku treba se povući i prepustit mlađima jer na njima svijet ostaje. Vrijeme je da se posvetim sebi i svojoj obitelji – kaže Niko.