Bio je to jedan sunčani zimski utorak, dan toliko lijep da se nikako nije slagao s vijestima koje su stigle s te zlokobne točke na autocesti koja vodi od Zagreba do Rijeke. U strašnoj nesreći, u sudaru s kamionom, ugasili su se živote dvoje naših sugrađana, uglednih i omiljenih. Prestalo je kucati srce uspješnog poslovnog čovjeka Ivana Matića i njegove supruge Margaret, koju mnogi Velikogoričani poznaju kao profesoricu iz naše Ekonomske škole…

Tuga je zavladala gradom, tuga popraćena nevjericom, no potvrda užasnih vijesti ubrzo je stigla. Njihova obitelj ostala je bez svoja dva stupa, naš grad bez ljudi koje su mnogi poznavali, voljeli i cijenili, koji su mnoge zadužili, a hrvatsko gospodarstvo ostalo je bez iznimno važnih karika. I sve to više je nego dobar povod da pokušamo ispričati priču o Ivanu i Margaret Matić, od kojih ćemo se oprostiti u petak na velikogoričkom gradskom groblju. Sa suzama u očima, s knedlom u grlu, mnogi s velikom i vječnom zahvalnošću.

– Kakav je bio Ivan? Najjednostavniji mogući čovjek! Jedan od onih uspješnih ljudi za koje nikad ne biste rekli da imaju sve… Čovjek s velikim, ogromnim Č! A isto vrijedi i za njegovu suprugu, pravu damu, uspješnu poslovnu ženu, bez koje ni on ne bi bio ono što je bio…

U ovih se nekoliko rečenica može sažeti sve ono što smo doznali o Margaret i Ivanu iz razgovora s njima bliskim ljudima. I to je, zapravo, sukus svega onoga što je u ovoj priči važno. Jer ovo je priča o poslovnom i društvenom uspjehu, ali prije svega je priča o Ljudima.

Bračni par Matić bio je izuzetno imućan, bez ikakvih problema može ih se nazvati bogatim ljudima, ali to su znali samo oni koji su bili dobro upućeni.

– On vam je za sebe uvijek govorio: ‘Ja sam jedan obični Bosanac, koji se najbolje kuži u bauštelu!’ – ispričali su nam njemu bliski ljudi pokušavajući opisati razinu skromnosti koju je Ivan nosio sa sobom.

Nikad nije vozio luksuzne automobile, nikad se nije odijevao u skupa odijela, vizualni dojam ni na koji način nije odavao da je riječ o čovjeku s milijunima na računu. Maksimalno pristupačan, uvijek s obje noge na zemlji, nimalo opterećen materijalnim. Jedine situacije u kojima se moglo shvatiti da je riječ o bogatom čovjeku bile su one kad je trebalo nekome pomoći. Njegova vrata, pričaju nam svjedoci, uvijek su bila otvorena. Za svakoga kome je trebalo, za svakoga koga je ocijenio da mu vrijedi pomoći. A takvih je bilo jako, jako puno…

Proširila se ovih dana priča o tome kako je pomogao pokretanje portala Index, danas jednog od najuspješnijih u državi, ali to je zapravo samo dio slike koja ostaje iza njega, iza njih.

– Molim vas samo jednu stvar… Ne morate mojoj ženi baš govoriti da sam vam pomogao, ne znam kako bih joj to opravdao – kazao je Matić nakon što je ambicioznoj ekipi s Indexa doslovno poklonio 200.000 kuna.

A takvih i sličnih priča je još cijeli niz. Dobro je činiti dobro bila je egida kojom se Ivan vodio, a ni gospođa Margaret se, naravno, nije ljutila. Razumjela je tu njegovu potrebu, zato ga je toliko i voljela, zato je toliko čvrsto i bila uz njega. Uostalom, i vodila je jednu od njegovih uspješnih tvrtki, potvrdivši onu tezu, ponekad izlizani, alu u ovom slučaju potpuno točnu, da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena.

Ivan Matić bio je student elektrotehnike, ali nikad nije završio FER. Odustao je od fakulteta i bacio se u biznis. Prvo u građevinu, u kojoj je zaradio prvi ozbiljan novac, a onda se posvetio razvoju softverskih rješenja. I u tome je bio – briljantan! Jedan od prvih internetskih linkova u Hrvatskoj bio je njegov, njegov Globalnet bio je prvi privatni internet provider u državi, a to je samo početak niza poslova u kojima je bio prvi, ispred svih. Vizionar, čovjek s idejom i energijom, sposoban donositi prave odluke, ali i okupljati prave ljude.

Bio je pionir kad je riječ o softverima za upravljanje poslovanjem malih trgovina, kao i za LED rasvjete, za upravljanje javnom rasvjetom, za brojne druge programe koji se koriste u državnoj upravi, u javnim servisima… Ma zapravo je teško i pobrojati sve čime se bave, sve čime je doprinio modernizaciji i razvoju hrvatskog društva. Na ovaj ili onaj način sudjelovao je u funkcioniranju brojnih uspješnih tvrtki, kretao se u najvišim poslovnim krugovima.

A opet, bio je toliko skroman da je to bilo zapanjujuće. Redovito sa žvakaćom gumom u ustima, po tome je postao i prepoznatljiv, uvijek s potpuno normalnim nastupom jednog običnog čovjeka. Bio je jedan od nas, iako zapravo i nije. Jer znao je i mogao više od velike većine. A s tim se, nemoguće je to ponoviti dovoljno puta, nikad nije razmetao. Osim u situacijama kad je trebalo počastiti društvo, kad se trebalo podružiti, popiti i pojesti… I sve to, naravno, platiti.

Fascinantno je uopće slušati sve te priče o Ivanu i Margaret Matić, čovjek na trenutke ostane bez daha od tolike količine lijepih riječi, ali tako to ide s ljudima poput njih. Fascinantno je, kažu, bilo i poznavati ih, družiti se s njima, pa čak i učiti od njih. Od ljudi koji su znali što žele i kako do toga doći, a u svemu tome nije ostala niti jedna, ni najmanja mrlja. Ni među prijateljima i rodbinom, ni među susjedima i poznanicima, ni među poslovnim suradnicima.

I zato su, zbog svega ovoga ispisanog u rečenicama pred vama, suze tekle velikogoričkim ulicama ovog utorka. Kobnog i zloslutnog utorka koji je cijeloj našoj zajednici ukrao dvoje silno važnih i vrijednih ljudi. Onih koji obogaćuju svoje susjedstvo, svoj grad i svoj kraj, ali i zemlju u kojoj su živjeli, gradili i radili.

Bit će suza i u petak od 14 sati na Gradskom groblju, na posljednjem ispraćaju bračnog para koji je sve stvarao skupa, ljudi u najboljim godinama, u srednjim pedesetima, koji su s ovog svijeta i otišli skupa.

Hvala vam na svemu, Matići, vaš grad vas neće zaboraviti…