U većini gradova postoji neka vrsta centra grada, središta mjesta, a često se tu negdje, na nekakav glavni trg, smjesti jedan kultni prostor, kafić koji se smatra glavnim gradskim okupljalištem. I zove se, najčešće, Gradska kavana, ili već nešto u tom stilu… Naša Velika Gorica svoje pravo središte, srce grada, uporno traži već dva i pol desetljeća, po tome nije baš tipična, a valjda zato nema ni Gradsku kavanu. Ali zato ima – Stari grad.

Točnije, imala je.

Kultni velikogorički kafić toga imena, koji je neprekidno posluživao kave našim sugrađanima tamo još od početka osamdesetih godina, s posljednjim danom prošle godine zatvorio je svoja vrata. Od 1. siječnja zaposlenici gradske uprave više neće tamo na kratku kavu na pauzi, neće to biti odredište za predah svima onima koji se “muvaju” oko prostora Gradske uprave, kojeg stari Goričani i dalje zovu jednostavno Općina.

Na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete godine gradio se cijeli taj kompleks zgrada, koji je uključivao i današnju zgradu Gradske uprave, poslovne prostore, stanove… U sklopu svega toga, u vlasništvu tadašnjeg ugostiteljskoga gradskog vladara, mega tvrtke HURO Gorica, koja je u vlasništvu imala praktički sve ugostiteljske objekte u gradu, otvoren je i kafić “Stari grad”. Ideja je bila stvoriti mjesto na kojem će se moći u ugodnoj atmosferi, u kojoj se može čak i odraditi poneki poslovni sastanak, popiti kava, ali i mjestu na kojem će se uvijek moći sresti nekoga poznatog, možda i važnog…

I sve od tad, a prošlo su već četiri desetljeća, “Stari grad” je bio mjesto na kojem su se Goričani okupljali. U nekim godinama više i češće, u nekima manje i rjeđe, jer mijenjao se ritam grada kroz tih 40 godina, no “Stari grad” bio je neka vrsta konstante. Uvijek tu, uvijek opcija. U jednom su razdoblju gužve tu bile subotom prijepodne, navraćali su mnogi i nedjeljom, na povratku s mise, ali najviše ljudi tu bi prolazilo tijekom radnog vremena.

Početkom devedesetih, kad je krenula privatizacija svega živoga, privatiziran je i HURO, a prostor “Staroga grada” počeo se davati u najam. Mijenjali su se najmoprimci nekoliko puta tijekom svih ovih godina, no kafić je uvijek radio, uvijek funkcionirao. S istim stilom uređenja, s istim duhom, s vrlo specifičnim šarmom.

Reći će danas neki od naših sugovornika, a pričali smo o “Starom gradu” i s ljudima iz političkog, društvenog i sportskog spektra, da ovaj kafić možda nikad nije zaživio u onoj mjeri u kojoj je u početku bilo zamišljeno, ali definitivno je imao svoj značaj u društvenom životu našega grada. I zato ćemo s razlogom biti pomalo sjetni kad na vratima “Staroga grada”, s ugašenim svjetlom unutra, ugledati natpis: “Zbog godišnjem ne radimo do daljnjeg!”

U slobodnom prijevodu: “Sve bumo videli!”

Naravno da su odmah krenule kružiti priče, jer odjeknula je glasno vijest da je vrata zatvorio kafić s četiri desetljeća tradicije, a neke od njih kažu kako će ovakvo stanje trajati samo kratko, kako će uskoro u prostor ući novi najmodavac i oživjeti tradiciju vjerojatno najdugovječnijeg velikogoričkog kafića. Druga verzija kaže kako se kombinacija najamnine i pandemijskih vremena nije pokazala kao dobitna za kafić ovakve vrste, pa je ozbiljna opcija da prostor ode u najam nekome tko tamo neće imati kafić! U gradskim pričama, potpuno neprovjerenim i nepotvrđenim, spominje se i mogućnost da se u “Stari grad” useli – banka…