Godina je 2008., tadašnji Radnik je u trećoj ligi, na izdisaju, s nagomilanim dugovima, ali i s nekoliko vrlo zanimljivih klinaca. Tog proljeća juniori su izborili plasman u 1. HNL, a dobri su bili i kadeti, koji će godinu poslije tu 1. HNL igrati.

Trener Senad Harambašić igrao je s dvojicom napadača. Jedan od njih zvao se Ante Budimir. Drugi, godinu stariji, bio je Filip Župetić, junak naše priče. I hodajući dokaz koliko život nogometaša može biti raznolik. Nekome bajkovit, nekome posut trnjem, čak i okrutan.

Prošlo je 14 godina, Ante Budimir zabija golove na najvećim pozornicama, nosi dres hrvatske reprezentacije, a njegov nekadašnji partner iz napada blista od sreće je nakon teške drame zabija za svoj Kurilovec.

– Evo, baš smo nekidan igrali prijateljsku utakmicu, zabio sam dva gola i uživao u doslovno svakoj sekundi. Nakon svega opet igram nogomet i to mi je najvažnije. Nisam želio da mi bolest završi karijeru – započinje svoju priču Filip Župetić, danas 32-godišnji napadač Kurilovca.

I on je sanjao karijeru poput Budimirove, i on je bio silno talentiran, no za Filipa su nebesa imala drukčiji plan. On je danas, s 32 godine, na novom početku. Prebolio je rak limfnih čvorova, kao pobjednik je izašao iz najteže utakmice, i sad u punom smislu uživa u svom klubu, u svom dvorištu. Kuća mu je, naime, možda malo više od 20 metara od igrališta na Udarniku…

– Kad se na kraju moje zadnje juniorske sezone Radnik ugasio, kad je krenula HNK Gorica, ja sam otišao doma, u Kurilovec, igrati za seniore. Međutim, tu su krenuli problemi… Prvo sa zdjelicom, to sam dugo vukao, a onda su mi pukli i ligamenti u koljenu. Pune tri godine sam se pokušavao vratiti, stalno bio u nekom obliku treninga, nekoliko puta i odigrao utakmicu, dvije, ali problemi bi se vraćali. I nogometu sam se zapravo vratio tek s 23 godine, kad sam otišao u Gradiće – prepričava Filip.

Za to vrijeme se njegov partner iz napada preko Intera iz Zaprešića i Lokomotive probijao prema inozemstvu, a Filip se borio za mjesto pod suncem kroz četvrtu ligu.

– Iskreno, već tad sam odustao od snova o nekoj ozbiljnoj, profesionalnoj karijeri – priznaje danas.

Unatoč tome, ljubav prema nogometu ostala je jednako snažna. U dresu Gradića je blistao, zabijao kao na traci, dokazivao da su problemi s ozljedama iza njega, pa već sljedećeg ljeta dobio poziv da se vrati kući, na Udarnik. Zabijao je i ispred svoje kuće, potvrdio se kao ozbiljan trećeligaški napadač, ali usput se i zaposlio, pa je ideja o nekakvoj velikoj karijeri i definitivno ugašena.

Vratio se koju godinu poslije u Gradiće, na godinu dana otišao i u Austriju, i treći put u Gradiće onda i u Lukavec. Koje će, ispalo je, pamtiti po svemu prije nego po treninzima, utakmicama, golovima…

– Borili su se za treću ligu, a trener Slaven Batovanja me zapamtio još kad sam bio u Udarniku, a on u Kustošiji. I inzistirao je da dođem, uvjeren da ću im donijeti golove. Bilo je to u listopadu 2020. godine…

I bio je to početak najteže utakmicu koje je Filip Župetić ikad odigrao.

– Još dok sam bio u Gradićima događalo mi se da me svrbi koža, no kako sam dobio mačku u to vrijeme, mislio sam da je riječ o alergiji. Krenuo sam na pretrage u tom smjeru, ali u međuvremenu mi je izbila i kvrga na vratu. Kad je doktorica na Zaraznoj to vidjela, odmah me poslala na Rebro. Napravili su mi biopsiju i odmah je bilo jasno da se radi o Hodgkinovu limfomu – prepričava Filip.

Hodgkinov limfom definira se kao zloćudno bujanje stanica koje pogađa tkiva limfnih čvorova, slezene, jetre i koštane srži. Statistike kažu da su šanse za preživljavanjem ove bolesti od 50 do 80 posto, pa su i Filip i liječnici bili optimistični.

– Doktor Dujmović, mladi doktor na Rebru, od prvog je trenutka bio jako pozitivan. Rekao je: ‘Da, bolest je zloćudna, ali je izlječiva, pogotovo s tvojim godinama i stanjem. Moraš je preboljeti i to je to. Bit će teško, ali će proći.’ Iako, nije rekao koliko će točno biti teško, samo da ću dobiti najjaču moguću terapiju, za koju kažu da je opasnija i od bolesti…

I ono što je slijedilo u Filipovu životu najlakše je opisati kao – čisti užas. Četiri ciklusa kemoterapija i dani, tjedni i mjeseci u neizdrživim bolovima.

– To su četiri mjeseca bolova, grčeva, takvih da ne možeš ni hodati, ni gledati televiziju, uopće normalno funkcionirati… Ležiš i trpiš bolove. Katastrofa. Nakon svakog ciklusa završio sam na Hitnoj, a jednom su me i ostavili u bolnici osam dana. Izgubio sam 25 kilograma u ta četiri mjeseca, pao na 60 kg. Uh, baš je bilo gadno… Netko malo labilniji u glavi lako poludi od svega toga – s knedlom u grlu prepričava te trenutke Filip.

– Kod ovakvih kemoterapija imunosustav potpuno se isključi i da sam slučajno pobrao koronu, umro bih odmah! Nitko nije mogao k meni, osim mojih doma, koji su se brinuli o meni kao o malom djetetu.

Korona ga je udaljila od svih i svega, iz kuće je izlazio jedino kad bi morao u bolnicu, no nogomet je stalno bio tu negdje, kao velika motivacija da izdrži, da se bori, da odnese i ovu, najvažniju pobjedu. I to je uspio u velikoj mjeri zahvaljujući jednom čovjeku…

– Posebno moram zahvaliti treneru Lukavca Slavenu Batovanji. Čovjek me praktički tek bio upoznao, vidjeli smo se svega nekoliko puta, ali bio je nevjerojatan u svemu tome. Doslovno svaki tjedan bi me nazvao jedanput ili dvaput, razgovarali bismo po dva-tri sata, prepričavao mi je svaki detalj utakmice, sve što se događa okolo… To mi je jako puno značilo. Stalno je naglašavao koliko me jedva čeka natrag u momčadi, ponašao se kao da sam ozlijedio gležanj pa me nema, a ne da se liječim od ovakve bolesti. I to me guralo naprijed. Sve i da je lagao, hvala mu na svemu tome, ha, ha… – govori Filip, pa još dodaje i ovo:

– Tu su i obitelj, i rodbina, i prijatelji, ali poseban je osjećaj kad je i trener ovako uz tebe, jer ipak sam ja nogometaš. Davao mi je nadu da se mogu vratiti i to mu kao čovjeku neću nikad zaboraviti! Iako, svi ljudi iz Lukavca bili su uz mene cijelo to vrijeme, hvala i njima svima.

Kad sam imao deset godina, majka mi je umrla od raka, a tata Božo sad je nešto slično morao proći i sa mnom. Bio je uz mene 24 sata na dan, jednako kao što je uvijek bio uz mene na utakmicama. Srećom, još će gledati mojih golova…, kaže Filip

Nogomet je, eto, spasio stvar. Iako niželigaški, daleko od razine koju je kao dječak sanjao, nogomet je nogomet. Velika ljubav.

– Je, nogomet me definitivno digao u velikoj mjeri. Čim sam završio s kemoterapijama i počeo normalnije jesti, krenuo sam u pripreme s Lukavcem! Da, znao sam izravno s treninga ići na zračenje!

Osim psihičkog segmenta, nogomet je bio značajan i za fizički oporavak.

– Bio je puno lakši kroz nogomet. Morao sam se početi kretati jer sam mjesecima doslovno samo ležao i grčio se, hodao pogrbljen, a to nije zdravo ni za ostale organe. Nastrada gušterača, jetra, probava ne radi normalno… Popio sam gomilu tableta protiv bolova, a sa svim tim sam trenirao i igrao neke pripremne utakmice.

I u završnici prošlog prvenstva, otprilike osam mjeseci nakon strašne dijagnoze, Filip Župetić ponovno se našao u zapisniku. Navukao je preveliki dres, jer kilaža je još bila daleko od nekadašnje, i za početak dobio minutu, dvije.

– Uh, te prve dvije minute su bile sjajne… Znam da sam stoperu rekao da me slučajno ne dira jer će me potrgati – smije se Župetić i dodaje:

– U predzadnjem kolu sam zabio i gol, odbila se nekakva lopta ispred mene i poslao sam je u mrežu… E, to je bio baš jako emotivan trenutak. I stari je bio na tribinama, naravno, kao i uvijek…

Prošao je s Lukavcem pripreme za novu sezonu, polako vraćao izgubljene kilograme, ali ne ide to baš samo tako. I bilo je miljama daleko od onoga što se od njega očekivalo.

– Te pripreme sam doslovno preživljavao. Sezona je počela, ja nisam bio ni izbliza spreman, a u Lukavcu su u meni vidjeli prvog napadača, igrača koji će im u trećoj ligi nositi napad, donositi golove. Nažalost, ja u tom trenutku za to nisam bio spreman. Osjećao sam da to jednostavno nije to, da smo u situaciji od koje nitko nema koristi i to sam odlučio reći treneru i ljudima iz uprave. U neku ruku mi je žao što je tako ispalo, ali shvatio sam da je najbolje otići iz Lukavca.

Trebao mu je, u prijevodu, klub kroz koji će se moći polako vratiti nogometu. Bez pritiska, bez prevelikih očekivanja, uz puno rada na treninzima. Sve to pronašao je, naravno, kod kuće.

– Senad Harambašić je čovjek koji je velikim dijelom obilježio moju karijeru. Nogomet sam počeo igrati kod trenera Žitnika i Stepanića, a onda me preuzeo on, iz Kurilovca me odveo u Radnik i vodio praktički sve do seniora. Kad je ovog ljeta preuzeo momčad, razgovarali smo i dogovorili se da se vratim. Njegov način rada izuzetno mi odgovara, imao sam i dodatne treninge s Dinkom Livadom, a kroz sve to vraćao sam se na ovu razinu na kojoj sam sad. Neću reći da sam opet onaj stari, da sam na svom maksimumu, boli me sve od napornih treninga, ali sretan sam što sam opet tu, na terenu, što mogu normalno trenirati i igrati.

Proljetni dio sezone samo što nije krenuo, s Filipom u sve ozbiljnijoj ulozi, s Kurilovcem koji je na sigurnom odstojanju od dna i s jedinom ambicijom da što mirnije izgura prvenstvo do kraja.

– Otišao nam je Kristijan Popović, koji nam je bio doslovno pola momčadi, vratio se u Rudeš, ali super je što je došao Marin Matoš. Malo nas je starijih, trojica-četvorica troje, većina momčad je po deset godina mlađa od mene. Pa drugi golman mi je na prvom treningu govorio Vi, ha, ha… Ali dobro, brzo sam ga “preodgojio”, sad smo si super. Kao i sa svima, uostalom, dobra je ovo skupina ljudi, sve su to pristojni, vrijedni, ambiciozni dečki. Na ljeto je okupljena potpuno nova momčad i trebalo nam je vremena da se povežemo međusobno, ali mislim da smo sad konačno u tome u potpunosti uspjeli – govori Župetić, napadač jednog, a donedavno i drugog našeg trećeligaša.

– Lukavec je bitno promijenio momčad, otišlo im je nekoliko nositelja igre, došli su novi igrači i vidjet ćemo kako će se uspjeti posložiti bez Ezgete, Abazija, Metera… Ali dobro, vjerujem u Slavena Batovanju, on će to znati posložiti – zaključio je svoju priču punu prepreka Filip Župetić.

I zato je danas važno samo da je Filip nogometaš u punom pogonu, pakleni strijelac, ali i pobjednik u utakmici života. Jer i sama igra ponekad je – pobjeda.