Ima već nešto više od 30 godina od dana kad su se prvi put vidjeli, međusobno upoznali, ali ovog će se utorka, 22. veljače, junaci naše priče okupiti s dobrim razlogom. Prva Velikogorička topnička bojna obilježit će 30 godina od dana kad su iz postrojbe prerasli u bojnu!

Važan je to dan za njih, ali zapravo je još i puno važnije ono što je ostalo iza njih. Već do tog 22. veljače 1992. ova ekipa odradila je ogroman dio posao na nama najbližem dijelu ratišta. Imali su velikogorički “topnici” važnu ulogu u osvajanju vojarne na Velikoj Buni, ali i u brojnim drugim akcijama na Kupi.

– Mobilizirani smo 29. rujna kao topnička postrojba, jedna od prvih organiziranih postrojbi uopće – počinje priču o ratnim danima zapovjednik bojne Stjepan Dianežević dok sjedi rame uz rame sa suborcem Mijom Deverićem na svom prelijepom Turopoljskom gruntu.

Sjećanja žive i 30 godina poslije, pamte dečki svaki detalj, razgovor s njima djeluje kao dobar temelj za neku vrstu “topničkih dnevnika” u goričkoj izvedbi.

– Nas 44 okupilo se tog prvog dana. Situacija je u tom trenutku bila jako loša, imali smo četiri nekompletna minobacača 120 mm i dva funkcionalna dva komada oružja! S takvom opremom potrpali su nas u tamiće od “Slobode”, u vozilima koja su služila za dostavu namirnica vozili smo minobacače. I zaputili se prema Kravarskom – govori zapovjednik Dianežević.

– Bilo je to usred najvećeg vala izbjeglištva preko mosta na Kupi, kolona je bila kroz cijelo Pokupsko i Kravarsko. A preko sve u plamenu, kuće minirane, topnička vatra po ljudima koji bježe sa stokom, s onim što su uspjeli izvući… Baš žestoki rat. Te se scene nikad neće izbrisati iz memorije – nadovezuje se ratni “vezist” Deverić.

U Kravarskom je postrojba dočekala noć, njih 44 zadužilo je deset komada pješačkog oružja! Tih nekoliko “šmajsera”, par pištolja koje su pojedinci kupili i to je to. Više od polovice vojnika od naoružanja nije imalo – ništa! Nakon oslobađanja vojane u Selskoj stiglo je i ozbiljnije naoružanje, a “topnici” su mogli početi s ratnim djelovanjem.

– Vatreno krštenje imali smo 5. listopada, zaposjeli smo teren u Suvaču, no oni su bili na poziciji s koje su na dlanu imali 16 kilometara terena. Bili su tako umreženi da nije bilo moguće ući selo Auguštanovec, ali tad smo im prvi put uzvratili minobacačku paljbu. U toj smo akciji, sjećam se, većim dijelom morali puzati kroz vodu… Ispalili smo prva 34 projektila – pamti svaku sitnicu Stjepan Dianežević.

Već tri dana poslije dogodio se jedan od ključnih trenutaka djelovanja postrojbe.

– Kao zapovjednik sam 8. listopada u 16 sati pozvan kod zapovjednika operativnog dijela Damira Goršete. Zapovijed je glasila: “Napad na Veliku Bunu. U roku 48 sati vojarna mora pasti pod svaku cijenu!” U 18 sati smo bili spremni za paljbu. Zaposjeli smo položaj u Kozjači, a osmatračnica je bila u blizini Ključić Brda. Bili smo spremni za akciju za manje od dva sata!

Vojarna u Velikoj Buni bila je iznimno važna jer je bila najjači centar za vezu u Hrvatskoj, s najmodernijom tehnikom.

– Mjesni odbori su držali okruženje, prekinuta je struja, telefoni, i bili su potpuno okruženi. Operacijom je zapovijedao Vladimir Faber iz Specijalne policije, koji je u 18 sati na megafon pozvao na predaju. Međutim, oni su otvorili su vatru iz svih snaga, a mi smo odgovorili – priča Deverić.
Nakon kratke pauze, Faber je opet pozvao na predaju, opet su otvorili paljbu, a zatim i mi. Tad su shvatili gdje smo i onda je krenulo… Morao sam prekinuti akciju. Išli smo na izvlačenje, jer nismo imali čime ni uzvratiti vatru – pamti zapovjednik.

Nastavak je slijedio već u šest ujutro.

– Osmatračnicu smo stavili još bliže, na štagalj u Ključić Brdu, 350-400 metara od vojarne. Išlo nas je manje, da nas je teže primjetiti, a u šest ujutro išla je nova zapovijed za predaju, ovoga puta žešća. Ma kakvi… I morali smo premjestiti ciljeve unutar vojarne. Željeli smo sačuvati objekte, no nismo imali izbora…

Kako je neko vrijeme proveo u pričuvi u ovoj vojarni, Stjepan Dianežević znao je otprilike gdje je koje skladište. Pa tako i ono sa streljivom i mazutom…

– Pogodili smo to skladište i počeo je sukljati crni dim, zatim niz eksplozija i potom – muk. Sljedeća scena bila je kako izlaze iz vojarne s bijelom zastavom… Bilo je to oko 14.30 sati, 20-ak sati nakon prvog poziva na predaju – ponosno ističe zapovjednik.

– Kad su oni izašli iz vojane, spustili smo se s Ključić Brda i ušli u vojarnu. Tu je čekao i zapovjednik Ivanković, koji nije želio predati oružje dok ne vidi tko je zapovijedao topničkom vatrom. Goršeta je pokazao na mene, a on skine opasač, preda mi pištolj i kalašnjikov i kaže: ‘Svaka čast!’ Pružio mi je ruku, ali nisam je želio prihvatiti… Nisu mogli vjerojati da sam s udaljenosti od gotovo šest kilometara uspio pogoditi dimnjak od vojarne – kaže Štef Dianežević i dodaje:

– I još nešto je rekao: ‘Za ovo će uslijediti odmazda!’ Par dana kasnije dogodio se napad na Banske dvore…

U vojarni u Buni hrvatska vojska zatekla je vrijednu tehniku, između ostaloga i 15 kamiona punih goriva i opreme, sa četiri minobacača, spremna za spajanje, postrojba se opremila i, logično je pomisliti, sve ja nakon toga bilo puno lakše.

– Ma je vraga! – u glas će naš dvojac.

Već krajem studenog, u noći s 29. na 30., krenula je nova važna akcija. Cilj je bilo mjesto Auguštanovec, snažno uporište.

– Kad smo bili u izvidnici, morali smo se skloniti u podrum vikendice. Tenk je išao po mjestu i razarao, gledali smo što se događa kroz nekakve daske, a u jednom trenutku Štef je rekao: ‘Mislim da je cijev uperio u nas…’ Nije ni uspio izgovoriti do kraja, a već je grunulo iznad nas. Začudo, svi smo prošli bez kapi krvi, ali blijedi…

Kad su se izvukli, akcija je krenula. Zahtjevna, na trenutke i pomalo filmska, jer prvo je pogođen tenk koji je uništavao, a onda i sjedište vojske koja je uništavala… I akcija je uspjela, unatoč svim poteškoćama.

– Nitko u tim danima nije previše brinuo o nama, bili smo prepušteni sami sebi, tako da pamtim da smo u Auguštanovcu dva dana jeli samo repu, i to pod snijegom – prisjeća se Mijo Deverić.

Postrojba je i u sljedećim mjesecima stalno bila “u pogonu”, a kad bi ulovili malo mira, okretali su se popravljanju mostova, cesta i puteva, pomaganju ljudima, vježbama… I do 20. veljače, kad je postala 1. Velikogorička topnička bojna na svečanosti u Bukevju, ratni rezultati bili su vrijedni divljenja.

– Provjeravali su nas, procijenjivali jesmo li spremni biti bojna, no imali smo vrhunsku tehniku, osam minobacača, više od 130 ljudi, dvije bitnice s dva zapovjednika… Ljudi su bili obučeni do savršenstva, a imali smo čak i svoj vod za osiguranje ratne zastave. Svi iz zapovjednog stožera bili su tamo, oduševljeni našim rezultatima, bilo je puno ljudi. Zašto Bukevje? Zato jer smo tamo bili izvan dometa paljbe – kaže Dianežević.

Ukupno godinu i pol bili su u ovom sastavu, a zatim se uključili u 153. brigadu. I zaključili “topničke dnevnike” zapovjednika Štefa i njegovih ljudi.

– Napravili smo dokumentarni film “Istina o Domovinskom ratu”, a prije toga smo snimili i film o formiranju postrojbe. Više ljudi je snimalo sve te događaje, kamere su nam se pritom znale i razbiti, ali danas je sjajno što to postoji. I zaista se želimo okupiti na 30. obljetnici formiranja postrojbe, računamo da će nas biti 20-ak… Treba to ipak dostojanstveno obilježiti – zaključili su zajednički Stjepan i Mijo.