Okruglih 20 dana prije 17. rođendana, s točno 16 godina, 11 mjeseci i 11 dana, Lovro Nezirović debitirao je u HT Prvoj ligi i u ogledu s Lokomotivom postao najmlađi prvoligaški debitant u povijesti kluba, prenosi službena stranica HNK Gorice.

– Zagrijavali smo se s trenerom Šošom, kad nas je pozvao trener Toplak. Rekao mi je samo: ‘Ajde, mali, samo opušteno’. Svi na klupi dali su mi veliku podršku, a kad sam utrčao na teren, sva trema je praktički nestala. Dobro, naravno da se nisam osjećao kao u svakoj drugoj utakmici, poseban je to adrenalin, ali uspio sam se koncentrirati na utakmicu, na igru – prisjeća se Lovro koji dan poslije debija.

Uspio se koncentrirati, ali i – izboriti jednaesterac. Upravo je Lovro u 90. minuti bio u skoku s braničem Lokomotive, u kojem je Vranjković igrao rukom, a Anthony Kalik dobio priliku izjednačiti na konačnih 3-3.

– Iskreno, ne pamtim baš kad sam zadnji put toliko skočio, ha, ha… – kaže Lovro, pa nastavlja:

– Očito je da je adrenalin ipak bio poseban. Osjetio sam i na zagrijavanju, kad smo radili skokove, skužio sam da skačem malo više nego inače. Kad sam vidio da ta lopta ide prema meni, rekao sam si da moram skočiti, pa što bude… Ispalo je najbolje moguće.

Nije, naravno, ni pokušao konkurirati za izvođenje kaznenog udarca, a nije ni Kalik nudio loptu mladom debitantu…

– Uh, i da je, mislim da bih odbio, mogu samo uprskati, ha, ha.

I lako je moguće da Lovro u posljednje dvije utakmice sezone dobije još poneku minutu, jer i nakon Lokomotive je ostao u kadru prve momčadi. Prvi trening s prvotimcima odradio je u četvrtak, drugi u petak, a nastupom u petak ušao je u klupsku povijest. Sve se događalo jako brzo, a Lovro – uživa.

– Jako je lijep osjećaj biti dio svega ovoga, pogotovo zato što sam toliko dobro prihvaćen. Ima tu i igrača s kojima sam igrao, koje dugo poznajem, a i sa svima ostalima sam se odmah upoznao, svi su mi velika podrška. Iskreno, na prvom treningu sam bio malo ‘stisnut’, ali sad sam se već oslobodio i uživam u svemu. Dečki su stvarno vrhunski u svakom smislu – kaže Nezirović, svjestan svega što nosi status najmlađeg igrača u momčadi.

– Svjestan sam da moram poštivati starije, odrađivati sve zadatke koji imaju mladi igrači. Prije treninga donosim markere i vodu, nakon treninga pospremam stvari… Naravno da mi ništa od toga nije teško.

Lovro je, inače, i dalje kadet, po godištu još nije dogurao ni do juniora, a na toj razini Gorica je ove sezone sjajna. Kadeti predvođeni trenerom Damirom Milanovićem i dalje su bez poraza ove sezone, zajedno s pionirima krče si put prema 1. HNL sljedeće sezone.

– Da, bez poraza smo, a i ovih nekoliko remija događalo se u utakmicama kad smo bili baš jako loši. A i takvi uspijemo izbjeći poraz. Imamo stvarno top momčad, s jako puno dobrih igrača, a s trenerom Milanovićem užitak je raditi – ističe Lovro, uz dodatak:

– Sa svim ovim uspjesima omladinske škole, od juniora, preko nas, pa na dalje, stigao je i veliki respekt protivnika. Onako kako smo mi nekad gledali Dinamo, tako danas protivnici gledaju nas. Svi protiv nas idu ‘na glavu’, često se i postavljaju vrlo defenzivno, a onda to treba probijati, čuvati se kontri… Zahtjevan je ovaj drugi dio sezone, a sad nas čekaju još Dinamo i Lokomotiva, pa onda i kvalifikacije. Ima tu još puno posla.

Oni koji ga bolje poznaju kažu da je ovdje riječ o “novom Lovriću”, jer igraju istu poziciju, krasi ih sjajan udarac, ali Lovro će tu ipak povući ručnu.

– Možda će na prvu djelovati da smo slični, ali ja mislim da smo drukčiji tip igrača. Kiki uvijek primarno traži prostor za udarac, a ja više volim proigravati, tražiti i druga rješenja. Čak bih rekao da mi je udarac u puno situacija zadnja opcija – rekao je Nezirović pa se još malo opisao kao igrača.

– Najbolje se osjećam na lijevom krilu, tu mogu i dolaziti na udarac i razigravati na bok. Volim imati loptu u nogama, koristiti dribling, pokušavam iskoristiti brzinu koju imam…

Unatoč ozljedi, koja ga je odvojila od terena značajan dio druge polusezone, na kontu ima već devet kadetskih golova, a među njima i neke vrlo atraktivne, uključujući one iz slobodnjaka s velikih daljina.

– Idol mi je Neymar, on mi je oduvijek omiljeni igrač, a najdraži strani klub mi je Liverpool. Da, s veseljem čekam finale Lige prvaka… – sa smiješkom se još malo predstavlja 16-godišnji seniorski debitant, pa zaključuje ovu našu priču planovima za budućnost.

– Sanjam o tome da ću živjeti od nogometa. I meni, kao valjda i svakom čovjeku, cilj raditi ono što voliš i živjeti od toga. Želim uspjeti u nogometu, pri čemu ne pričam nužno o najvećim klubovima, iako se ne bih ni žalio, ha, ha… Ali polako, idem korak po korak, jer uvijek na putu do jednog velikog cilja ima puno malih ciljeva koje treba ostvarivati.

The post Kad sam imao 16: ‘U debiju je adrenalin radio, zato sam i mogao toliko skočiti…’ appeared first on cityportal.hr.