Takve stvari uvijek se rade u noći s petka na subotu, čisto da se ljudi do ponedjeljka barem malo naviknu na promjenu. I tog 2. listopada 1982. bila je subota. Malo nam je problem pričinjavalo to što je u tijeku bio “par-nepar” režim, pa su na benzinskoj na ulasku u Goricu, na uglu današnjeg parkinga iza Tržnog centra, ljudi u kolonama stajali do 5 ujutro, ali tu je policija odradila velik dio posla. I uspjeli smo, te noći krenuo je jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu…

Tim riječima naše druženje s povodom, uz malu s mlijekom kod prijatelja Rojca, počinje Ivan Mikulčić. Čuveni velikogorički nogometni sudac, jedini iz našega grada koji je sudio jugoslavensku prvu ligu, ali i prometni stručnjak s posebnom ulogom u ovoj priči. I ponosni Goričanin koji nije želio da jedna ovakva obljetnica prođe nezapaženo.

– To je bila jako važna promjena u životu našega grada, šteta bi bilo propustiti reći da se 2. listopada obilježava 40 godina od trenutka kad je uveden prometni sustav kakav imamo i danas – govori nam gospon Mikulčić.

Ne bi mu se reklo, ali u životnom kalendaru su već 72 ljeta, što će reći da je u vrijeme dok se sve ovo događalo bi u ranim tridesetima.

– I prije nego što se o tome počelo službeno razgovarati, sjeo sam doma i dva-tri dana polako crtao kako bi to izgledalo. Gdje bi išla koja cesta, gdje semafori, gdje pješački prijelazi, gdje biciklističke staze… Sve to stavio sam na papir A3 formata i čekao pravi trenutak.

A on je ubrzo i došao. Kao što je do našeg stola u tom trenutku došao i gazda, Miljenko Rojc, pravi čovjek da nam dočara kako je to izgledalo u vrijeme dok se Zagrebačkom vozilo dvosmjerno, jer kuća mu je odmah tu, prvi red do ceste.

– Kako je bilo? Kao da smo živjeli na prikolici od kamiona! – slikovit je Rojc, kao i obično.

– Buka kamiona koji su ovuda jurili bila je nesnosna. Mi stanari znali smo nakon nekog vremena kad koji kamion prolazi, što vozi, a po tome smo i odlučivali kad ćemo ići spavati. Nema smisla ni lijegati u krevet prije nego prođu oni koji će te svakako probuditi… Sve u svemu, nepodnošljivo – objašnjava Rojc.

Ova je fotografija snimljena u svibnju 1982., nekoliko mjeseci kasnije ovako se automobili više nisu mogli mimoilaziti… Foto: Višnja Huzjak/Muzej Turopolja

Kako se radilo o ravnoj cesti, često su tu vozači znali nagaziti papučicu, velikom brzinom prolaziti kroz središte grada, a česte su bile i prometne nesreće, u nerijetkim slučajevima i sa smrtnim posljedicama. Problema su imali i autobusi, pa je ubrzo došlo do konsenzusa – nešto se po ovom pitanju mora promijeniti.

– Tadašnji načelnik općine Nikola Kovačević, vrlo odlučan i odrješit čovjek, okupio je ljude iz policije, ZET-a, a pozvao je i mene, koji sam u tom trenutku bio na funkciji šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba, u čijem sastavu je bila i općina Velika Gorica. Ljutio se, galamio, govorio da ništa ne radimo, a ja sam mu mirno odgovorio: “Ali ja već imam idejno rješenje, cijeli projekt…” Tu je i on malo zastao, iznenadio, možda malo i naljutio što sam to radio prije nego što je on to odobrio, ali dobro mu je došlo u pokretanju cijele te priče – prisjeća se Ivan Mikulčić.

U Zagrebu su se nerado odlučivali na velika ulaganja u “selske” općine, kako su tad nazivali sve okolne dijelove Zagreba, uključujući i Veliku Goricu, ali prezentacija ove priče, s gotovim rješenjem, ubrzo je prihvaćena. U proljeće 1982. krenuli su radovi, koji su do početka listopada bili u potpunosti završeni.

– U to se vrijeme iz Zagreba dolazilo jednim kolnikom, također dvosmjerno, i tako je bilo sve do ulaska u Podbrežnicu, gdje se po novome skretalo desno na današnju ulicu Matice Hrvatske, odakle se u dvije trake išlo sve do Sisačke. Postavili smo 11 novih semafora napravili nekoliko ugibališta za autobusne stanice, a najveći posao bio je posložiti sve oko tadašnje tržnice, danas Tržnog centra. Tu smo jedan manji park pretvorili u stanicu na koju i danas staju autobusi iz Zagreba, a zbog autobusa iz smjera Siska napravili smo iznimku i dodali treću traku, kako bi autobusi sa Sisačke mogli doći do kolodvora vozeći tih par desetaka metara u suprotnom smjeru. Sve druge opcije bile su neizvedive, iako smo zbog te trake morali ukloniti nekoliko stabla kestena – pojašnjava nam Mikulčić.

Do uspostave novog sustava autobusi iz Zagreba su išli do mjesta na kojem smo sjedili, do križanja na kojem je i kafić Rojc, pa danas “sakrivenim” odvojkom išli desno do današnje Matice Hrvatske, i zatim lijevo prema kolodvoru. Istim putem su se autobusi i vraćali. Uz jednosmjerni promet to se promijenilo, pa je uspostavljen model kojim autobusi voze i danas.

Odvojak kojim su nekad skretali autobusi danas je “sakriven” žardinjerama i nema prometnu funkciju

– Dio ljudi se bunio u početku, to je uvijek tako, jer vrijeme putovanja od točke A do točke B nekima se produžilo, ali ubrzo su svi shvatili da je ovaj model puno bolji. Pohvale smo dobili i od autobusnih prijevoznika, i od policije, jer smanjen je broj nesreća, ali i od običnih ljudi. Možda i najveće oduševljenje izazvala je biciklistička staza po Zagrebačkoj. Čak i oni koji dotad nikad nisu vozili bicikl sad su poželjeli isprobati novu stazu, provozati se Goricom, nastalo je malo biciklističko ludilo – sa smiješkom govori Mikulčić.

Nabraja gospon Ivan i brojne druge detalje, o kojima čovjek ne razmišlja u svakodnevnom životu, a svakako su bitni pri izradi jednog ovakvog plana. Dobili smo tako i prvi gorički zeleni val, budući da su to tad semafori radili bez ikakve koordinacije.

– Mislim da smo do tad imali četiri semafora, ali toliko loše posložena da su dva stalno bila ugašena. I na to su se ljudi neko vrijeme navikavali, s novih 11 semafora puno se toga promijenilo, pa je u prvo vrijeme znalo dolaziti i do zabuna, do lakših sudara… Ali opet kažem, novi ustroj prometa donio je cijeli niz poboljšanja i to su ljudi itekako prepoznali.

Cijeli projekt trebalo je nekako i financirati, a rješenje je pronađeno u kombinaciji SIZ-a za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba i SIZ-a komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica. Prvi su financirali svu projektnu dokumentaciju, sve semafore i signalizaciju, drugi izgradnju autobusnih ugibališta te sve radove oko tržnice i na autobusnom kolodvoru.

I Velika Gorica je tako ušla u novu fazu svog života.

– Ponosan sam što sam kao mladi inženjer ovim projektom doprinio razvoju svoga grada, vjerujem da je to apsolutno napravljeno na dobrobit svih mojih sugrađana – ističe Ivan Mikulčić.

U to je vrijeme problem bio ulazak u grad s obje strane, pogotovo na dolasku iz Zagreba, jer tek pet godina poslije, uoči Univerzijade, napravljen je i drugi kolnički trak, što je dodatno rasteretilo gradski promet. U desetljećima koja su slijedila dobili smo i zaobilaznicu, ozbiljnu prometnu ulogu dobila je i Ulica Andrije Kačića Miošića, ali temelj je i dalje ono što je Ivan Mikulčić nacrtao na papiru A3 formata.

– Danas imamo dobru prometnu infrastrukturu, mislim da je nama u Velikoj Gorica ona puno manji problem od parkinga, kojeg kronično nedostaje. Tranzitni promet maknuo se iz središta grada, ali vjerujem da tu ima još prostora za poboljšanja. Treba motivirati ljude da idu zaobilaznim pravcima, da što manje ulaze u gradsko središte, a to se najlakše radi zaobilaznicama, ali i autocestom, koja bi morala biti besplatna. Dođe li do svega toga, prometna situacija u gradu bit će nam još i puno bolja, a ja vjerujem da se zaobilaznica koja će ići uz radar, i izlaziti na skretanju za Čiče, jednog dana mora izgraditi. Uostalom, područje prema Vukovini, gdje je i poduzetnička zona, jedini je prostor gdje se grad još može širiti – gleda u budućnost Mikulčić.

Do 1977. godine Ivan Mikulčić bavio se goričkim prometnicama, pa otišao u Grad Zagreb, od 1989. do 2010. bio u ministarstvu prometa, a do 2015. direktor Županijskih cesta

Gleda i situaciju u prometu po gradu, gleda i vidi rješenja.

– Rotori! Oni bi riješili problem na ulasku u grad s obje strane. Staviti dva velika rotora, jedan veliki rotor kod Zubaka, jedan kod veterinarske stanice, i dva manja, kod ulaza na Podbrežnicu i s druge strane kod Pivnice Turopolje. I svi čepovi bi se riješili, jer mnogi bi se i puno lakše odlučivali na zaobilaznicu – uvjeren je gospon Mikulčić.

Ova nedjelja, dakle, za njega je poseban dan. Kao što je, na neki način, poseban dan i za sve nas. Točno 40 godina prošlo je od promjene koja je unaprijedila život u našem gradu, promijenila ga, dala mu specifičnost i prepoznatljivost…. Od jednog od trenutaka koji će masnim slovima biti upisani u povijest Velike Gorice.

I zato, sretan ti rođendan, gorički jednosmjerni prometu!

The post Dan kad je Gorica postala jednosmjerna! ‘Tog se dana našim ljudima život promijenio…’ appeared first on cityportal.hr.