Tog 5. kolovoza 1995. godine cijela je Hrvatska bila u euforiji, slavila se velika pobjeda hrvatske vojske u čuvenoj akciji Oluja, na televiziji su svako malo objavljivali nove dosege i uspjehe hrabrih hrvatskih vojnika… Slavilo se i u kući obitelji Cumbaj, u Sisačkoj ulici u Velikoj Gorici, sve se pratilo s posebnom pozornošću, a neskrivenim ponosom, i to s jakim razlogom.

A onda je, oko 18 sati, zazvonio telefon.

“Nažalost, moramo vas obavijestiti da je vaš Jadranko poginuo…”

Majka je od šoka pala u nesvijest, otac je posrnuo, u očaj je potonula i 16-godišnja sestra Jadranka. Obitelji Cumbaj tog se dana svijet srušio. Njihov Jadranko, u tom trenutku 27-godišnji pukovnik Hrvatske vojske, položio je svoj život u borbi za domovinu, jedan je od ukupno 239 vojnika koji nisu dočekali kraj Oluje, i sve što se događalo tih dana za Cumbaje se pretvorilo u ogromnu, neizdrživu bol.

Na bojište je Jadranko Cumbaj otišao već na početku Domovinskog rata, u okolnostima koje su tad bile na snazi nije dvojio treba li staviti svoj život na čekanje i pomoći u obrani svoje Hrvatske. Bio je u tom trenutku uspješni student Strojarskog fakulteta, pomagao je ocu u tokarskoj radionici, igrao nogomet za NK Vatrogasac iz Kobilića, kao pasionirani lovac obnašao ulogu tajnika Lovačkog društva Srna, uživao je u ribolovu, druženju s prijateljima i u – čitanju. Svjedoci kažu da bi znao pročitati i po dvije knjige u danu…

Sa samo 24 godine sve je to bacio u drugi plan i postao vojnik. Zapravo, vojničina. Ratne priče, potvrđene od više izravnih svjedoka, kažu da je uništio ukupno 29 neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila. Također, ostao je zapamćen i kao prvi u Domovinskom ratu koji je uz pomoć termovizijskog sustava tijekom noći uništio neprijateljski tenk… Na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori upoznao se s “maljutkom”, koju je toliko vješto koristio i koju godinu poslije, kad je rat krenuo. I silno je želio upravo u Oluji tu svoju brojku zaokružiti na 30.

Hrabar, odvažan i nepokolebljiv, tog kobnog 5. kolovoza nije želio posebno se opremati, odlučio je da neće nositi ni pancirku, a to ga je na kraju koštalo života. Izašao je iz zaklona kako bi došao do naoružanja kad je pala granata, čiji su geleri “zakačili” i Jadranka. Nije mu bilo spasa, kao ni cijelom nizu suboraca koji su nastradali na tom dijelu petrinjskog bojišta toga dana. Kažu upućeni da je neprijatelj upravo na tom dijelu bojišta bio najjači, najbolje opremljen…

I ostale su, eto, samo uspomene. Na mladića kojeg će danas svi odreda opisati “ljudinom”, na vojnika koji se isticao hrabrošću i talentom, na ratnika za primjer. I na čovjeka koji zaslužuje da ga pamtimo, da ga se sjećamo, da ne dopustimo da legenda o Jadranku Cumbaju iščezne.

Upravo zato su mu njegovi lovci iz LD Srna postavili spomen-čeku u Kušancu, upravo zato se ovih dana dovršava mural i dva grafita u čast palog branitelja kojeg su, zbog pilotske značke koju je uvijek nosio, prozvali Pilot. Gradska četvrt Stari grad u petak u 17.30 sati organizira svečano otvorenje grafita i murala na zidnoj ogradi kod spajanja Sajmišne i Malogoričke ulice, bit će to prilika da svatko od nas dođe na tu lokaciju i još jednom se pokloni uspomeni na Jadranka Cumbaja.

Jer, znate to, heroji nikad ne umiru…

The post Mural i dva grafita za Pilota: Legenda o Jadranku Cumbaju, heroju s maljutkom… appeared first on cityportal.hr.